Dođem doma i zateknem Iris Jurčić kod sebe na kavi i podijelim s njom oduševljenje oko trekinga i neke tri minute su bile dovoljne da se dogovorimo oko zajedničkog odlaska.
Ja sam bila za natjecateljsku stazu od 20-25 km, a ona za rekreativnu s tim da će vodit i malu Irianu od 9 godina sa sobom jer je rekreativna staza 6-8 km "lipa šetnja u prirodi".
Nakon pogledanih lanjskih snimki sa trekinga i odgovaranja sa strane mojih prijatelja, odustala sam od natjecateljske i odlučila se za rekreativnu (ipak će mi noge i zdravi gležnjevi tribat u skoroj budućnosti), s tim da povedem onda i ja svoju Miu od 5 godina sa sobom, jer rekreativna staza je "lipa šetnja u prirodi".
Krenile smo skupa iz Splita svaka sa svojim autom, ditetom, opremom i dogovorenim dress codom i bez problema pronašle odredište iako su im oznake bile loše. Za početak smo ostale u šoku od količine prijavljenih ljudi, jer bilo ih je oko 400.
Natjecatelji su krenili pola sata ranije od nas i u suprotnom smjeru od nas, oni su išli prema istoku, tj prema Omišu, a mi pola sata kasnije prema zapadu.
Dobile smo majice, karte sa kontrolnim točkama, mi smo ih imali 5, i upute ako se nešto dogodi kome se javit i kako se ponašat na planini.
Krenili smo u velikoj grupi dijelom cestom, a onda strmo uz planinu preko grebena i došli u mjesto Ume di se nalazila prva KT1....moja Mia je tu već pukla, i zaostale smo za Iris i Irianom, nismo mogle pratit taj tempo, koji je u kombinaciji sa vrućinom bija Mii pretežak.
Pošto su moji roditelji u Tugarima,a to je skroz blizu Uma, nazvala sam brata da dođe po Miu i odvede je kući, jer nije bilo smisla da dalje nastavi.
"Lagana šetnja u prirodi" nije bila baš lagana za sve.
Tako smo naš izlet nastavile nas tri planinarke, novopečene trekerice :-)
Na sljedećoj KT2 točci je bila i okrepa, voda, voće i keksići (koji nikad nisu bili slađi), a onda nastavak prema KT3 koja je bila kod crkvice sv. Maksim, na vrhu brda sa kojeg puca predivan pogled na more i Dugi Rat u podnožju.
Ja sam se tu našla kao vođa puta jer ipak sam ja u tim planinama ostavila djetinjstvo :-)
Nakon malog predaha i uživanja u pogledu uslijedilo je spuštanje opet prema Jasenicama uz stajanje na KT4 i KT5, a cilj je bija u konobi kod Bajse di se sve dočekivalo sa velikim pljeskom i dobrodošlicom.
Tamo smo se opet trebale prijavit da smo stigle (tako da GSS ne krene u potragu za nama) i pokazale kartoniće sa obilježenim svih 5 KT.
Nakon toga istezanje, pa presvlačenje i odlazak na ručak.
Spiza je bila dobra, od lonca fažola, gulaša,variva od slanutka do pečenog odojka, i koliko sam mogla vidit količinski je stvarno bilo dovoljno za nahranit sve iscrpljene ljude .
Meni se istrošija Iphone, crkla mi je baterija,ali je GPS uspija zabilježit veći dio rute i
na kraju se ispostavilo da je naša tura bila nekih 10 km i da smo planinarile skoro 3 i po sata, a ona natjecateljska tura je bila i preko 30 km..najbrži natjecatelj je odradija stazu za 3:50h.
Nakon ručka smo krenile doma, jer mene je ujutro čeka uspon na Biokovo i naletimo na Dragomira Čovića, zvanog Bili kojeg ja znam iz djetinjstva, a Iris sa tečaja vodiča,on se već vratija sa trke, (doša je drugi ili treći, nisam skroz sigurna) i zove nas na Mosor Grebening kojeg on organizira....hm...Mosor grebening 20.04....to upisujemo u kalendar...
I dok smo tu još sa Bilim u priči, vidim poznatu facu sa lige, Marko Herman odskakutao svojih tridesetak kilometara po planinama i kaže da žuri, radi u 16.00 u Splitu, al eto ne ide doma biciklom, ipak će autom :-))
Sve u svemu bilo je lipo, sve pohvale organizatorima i koliko sam čula, ekipa se zabavljala još do dugo u noć....
Ana Aljinović
