Maraton.HR

MI SMO ŽUTI SA MARJANA!

Bečka avantura

Ocijenite sadržaj
(5 Glasova)

Bio je to izlet za pamćenje u svakom smislu. Moje oduševljenje je još veće s obzirom tko je bio organizator odlaska na ovaj maraton a svi znate da je to moj prijatelj Kike!

Krenuli smo u petak i to sa, Lovrinca, zlobnici bi rekli da je to pravo mjesto za povratak sa maratona. Krenuli smo malo prije 11:00h sa autobusom firme Madunić. U autobusu šaroliko društvo, 7 djece predvođene trenericom Anom, 8 ljudi koji idu trčati maraton, 7 polumaraton a ostali išli na izlet. Atmosfera odlična, dobro se zabavljamo. Prvo stajemo na Janjče, pa onda kod motela Plitvice uskaču naši zagrepčani Vudrići i dio obitelji Sindik. Ručamo na nekom odmorištu u Austriji i uz kišu ulazimo oko 21:30h u Beč.

Dolazimo u hotel koji nosi naziv slavnog slikara Klimta, sve je oslikano njegovim reprodukcijama. Nas nekoliko ide u šetnju ovim djelom grada koji za Bečke prilike nije baš najelitniji. Primjećujemo da je sve u znaku zeleno-bijelih u znaku Rapida. Upadamo u neki kafić (hm, prostoriju sa 2 stola) u kojem radi Silvija u kućnim papučama u društvu svoje majke. Očito je da „pola pije-pola šarcu daje!“ a i majka je dobro prati. Tiho vježba svoj njemački i umire od smija, očito je da Silvija u formi.

Odspavali mi i ujutro krećemo u grad. Idemo prvo po brojeve i čipove, stvar je organizirana savršeno a tek da vidite sajam sportske opreme...sve, ali baš sve za trčanje i slično i to po odličnim cijenama, najveći je problem što izabrati.

Šetamo ovim prekrasnim gradom u kojem se ima što vidjeti. Nije zaludu to bio glavni grad najveće sile 19. stoljeća!

Stižemo pogledati i utrku naše dječice i Karla koji je na kraju bio ukupno četvrti na utrci na 4.2km. Moje društvance i ja se malo pomučilo sa štapićima u Japanskom restoranu, pa smo obašli centar u kojem se ističe katedrala svetog Stjepana i mnogi spomeni na Franju Josipa koji je u mnogome odredio i našu povijest.

Večeras nema zezanja, idemo u krevet, sutra je rano dizanje jer je start u 9:00h.

Dižemo se rano i marendajemo, noge nam već rade u ritmu utrke. Idemo metroom u grad na start, sve je puno trkača, atmosfera je izvrsna, svi izgledaju dobro raspoloženo iako nas čeka 21 ili 42 km trčanja.

Vrijeme je sunčano, bez vjetra, da je hladnije ne bi škodilo ali s obzirom da sam zadnji maraton trčao po snijegu, ne smijem se žaliti.

Hrabro (i blesavo!) ulazim u startni blok onih koji su sigurno brži od mene, označen je start i rijeka ljudi kreće...stvarno impresivan prizor. Dolazim na Dunavski most koji je svojevrsni simbol ovog maratona, iznad nas leti helikopter koji snima fotografije koje su me privukle na ovu utrku a sada sam ja dio svega. Trenutak za pamćenje!

Mene je činjenica da sam ušao među brže od sebe potakla da krenem prejako, ciljani tempo mi je bio 5 min/km a ja debelo idem brže, znam da to neće na dobro ali ta atmosfera te jednostavno nosi. Idem jako, pa šta bude! Mi iz Hrvatske se međusobno prepoznajemo i pozdravljamo, tu su Gromovi, Sljemenaši, Puljani. Publika uz stazu navija za svih, u jednom trenu iz publike čujem „Mladene!“ a ono moj prika Parađina iz osnovne škole.

Neka ostane zabilježeno za povijest, dvojica iz OŠ Nenad Ravlić (danas Dobri) su bila u Beču tog dana!

Vrč ide na vodu dok se na razbije, pa tako i moje blesavo trčanje preko vlastitih sposobnosti. Prvu polovicu maratona trčim za 1:40, što je 5 do 6 minuta ispod planiranog pa me negdje na 30-om kilometru sustižu problemi. Noge odrvenile, sve me nešto smeta, vruče mi je... Noge sve teže dižem pa nakon jedne okuke zapinjem za neku ploču između tramvajskih tračnica. Naravno, zapinjem istom onom nogom u kojoj me muči žulj i padam na cestu. Krik prisutnih i zaustavljanje nekoliko trkača a ja se hrabro dižem i svečano objavljujem „Alles gut!“ Koljeno krvari, ruka boli ali sve zaboravljam uz podršku publike kada krećem dalje s trčanjem. Uz svaku okrepu hodam i pijem dosta vode jer je značajno vruče. Znam da mi prosjek po kilometru značajno pada ali nema veze, ovo se pretvara u pravu maratonsku agoniju. Prvo me pretiče Mishel pa Nebojša što je u redu jer znam da su obojica bolji od mene. Kilometri sporo prolaze, hodam i van okrepnih stanica. Nekoliko Poljaka viče na mene „Bravo Hrvacija“ i ja se nekako borim sa sobom i svojom patnjom. Sada me već sve boli, i tijelo i duša, noge vrte bez veze s mozgom a mozak samo bilježi fragmente onoga što se događa oko mene.

Dva kilometra prije kraja, hodam posljednji put kako bi ipak kao pravi maratonac ušao u cilj. Nakon obilaska gotovo cijelog grada, vraćam se u centar i pored Steffanplatza ulazim u cilj u vremenu 3:41:53 netto što je 3 minute slabije od osobnog rekorda ali ipak to je moj drugi rezultat među 5 istrčanih maratona.

Spomen medalja, jabuka, banana i bezalkoholno pivo, zlobnici bi rekli „sve to za samo 90 eura startnine!“ Nalazim ljude iz kluba, nekoliko Gromova, Karla i Anu koji su nas pratili fotoaparatima. Polumaratonci su otišli prema hotelu, Tiho i Nebojša su tu, stižu polako Mario, Darko, Paško i Anamarija, dvoje posljednje spomenutih završavaju svoje prve maratone u životu a to je uvijek poseban osjećaj!

Michela nema na vidiku, svima nam je to čudno jer znamo da je pretekao mene a onda ga je pretekao Nebojša, morao je prije mene biti tu. I onda, dok smo ležali po travi i skupljali snagu za odlazak do hotela, stiže vijest da je Michel kolabirao i da je u bolnici na infuziji. Zabrinuti smo za zdravlje našeg Obame ali nas nekako tješi činjenica da se radi o čvrstom momku, dobrom čoviku i „šjor pituru“!

Dolazimo do hotela i iščekujemo vijesti iz bolnice gdje su otišli Kike i Lovre. Malo čekamo i napokon dolazi taksi sa njih troje.

„Kako si prika?“ „Nikad bolje, sad bi istrča još jedan maraton, napunili su me infuzijom, pun san kemije!“

Osmjeh se vraća svima na lice, ponosni smo što imamo takvog čovika u klubu.

Priča nam o doživljajima iz bolnice gdje mu je na kraju uletio neki Dragan iz Srbije i sve je bilo riješeno, pozvao naš hotel gdje mu se javio na recepciji Dragan iz Sarajeva pa je naš vođa Kike znao o čemu se radi krenuo po Michela.

Autobus kreće prema jugu, nakon Slovenije u Zagrebu ostavljamo naše dopisne članove, autocesta i obavezni Macola, tripicama obilježavam još jedan maraton makar je prošla ponoć. Kike već nabacuje ideje za Rim na proljeće 2014 i Istambul na jesen ove godine. Čekaj čovječe da provarimo ovo, viču mnogi, puno asfalta ima proći ispod naših nogu do tada!

Sve u svemu, jedno lijepo iskustvo, druženje sa dragim ljudima u gradu koji ima što pokazati. Nije ovo loše ispalo, stvarno bi mogli u taj „Stambol“...Kike, Kike, na inkanat ćeš nas bacit!

Mladen Levačić

Obavijesti