Maraton.HR

MI SMO ŽUTI SA MARJANA!

Denis u Parizu

Ocijenite sadržaj
(14 Glasova)

Svi mi imamo omiljenu utrku, za Denisa je to Pariški maraton, evo njegovog osvrta...

 

Iza mene je 18 mjeseci trčanja. U tih 18 mjeseci istrčao sam svoj prvi maraton (Pariz 2012 3:41:41), par polumaratona od kojih sam najbolji rezultat postigao na Stareku 1:29:48, marjanske lige i razne druge trke...zarazio sam se sindromom trčanja...Ima onih trkača koji trče isključivo radi osobnog užitka, druženja, a ima i onih u koje ja spadam, koji se stalno bore sa samim sobom i tjeraju do krajnjih granica u težnji da svaki put budu bolji.

Biti trkač iz ove druge kategorije donosi uspone i padove, no poanta je postavljati si realne ciljeve i pokušavati ih ostvariti,a ti ciljevi donose motivaciju...Moj dugoročni cilj je istrčati normu za Bostonski maraton (3:09:59) i po mome vremenu iz polumaratona tu normu imam (ekvivalentno vrijeme po mcmillan running calculatoru je 3:08:59). Naravno da bi je istrčao trebao bih se adekvatno pripremiti, tj odraditi plan treninga 100 %.
Prvog siječnja 2013 sam postavio sebi kao cilj za Pariški maraton, istrčati tu normu, to vrijeme, samo je trebalo odraditi sve treninge...samo
Siječanj i veljača su nekako išli po planu, ali stvaran život (posao, obaveze, loše vrijeme, 3 viroze) su učinile svoje i ožujak, zadnji mjesec za pripremu je bio katastrofalan...zadnjih 35 dana do maratona istrčao sam ukupno 95 km, a zadnjih 7 dana prije maratona opet dobio virozu i bio na antibioticima...Da li uopće trčati, dvojba koja mi se vrtjela u glavi sve do 2 dana prije maratona...
Ja sam bio u Lilleu, Mijo u Parizu i našli smo se u petak popodne na expo-u, 2 dana prije maratona. Iako sam tu bio prošle godine, nije lako ostati ravnodušan na taj trkački raj, a kad sam vidio rijeke trkača kako kruže oko okolo, čuo na stotine različitih jezika, osjetio tu pozitivnu energiju u zraku, dvojba je nestala...trčim maraton, pa šta bude..
Ja sam bio u skupini za 3:30h, a Mijo Bebić 3:00h, no kako je Mijo odmah nakon maratona morao u Provansu voziti biciklističke ture, odlučio je da neće ići 100 % i prebacio se u moju grupu. Odmah mi je bilo lakše, neću trčati sam.
Da vam opisujem čega smo se sve nagledali na expo-u nema smisla,jednostavno sve što možete zamisliti, a ima veze sa trčanjem i sportom bilo je tamo,apsolutno sve...To je prostorija veća od nogometnog igrališta...zanimljivo kako je sve tu skuplje nego u sportskim dućanima, no to sam znao i prije, pa osim gelova i nismo nešto puno kupovali...
Dobra stvar je, što je i u petak i u subotu na expo-u cijeli dan pasta i riža party, pa za 5 eura dobijete lijepu porciju riže sa piletonom, litru vode i par banana...To smo iskoristili i u petak i u subotu i na taj način odradili glikogensko punjenje...
Kažu da dan prije maratona treba odmarati, kako bi što odmorniji i spremniji dočekali samu trku, no kad ste u gradu kao što je Pariz, nije baš lako držati se toga...Odlučili smo prekršiti to pravilo i cijelu subotu proveli u razgledavanju grada, a vjerujte mi kad ste u Parizu imate šta vidjeti...Mijo je bio zadovoljan mojim turističkim prezentacijama.


Jedini je bio problem što se taj dan trebate hidrirati, pa smo stalno pili vodu, a wc-a nema baš svugdje...al dobro, preživjeli smo...
Ujutro je Mijo osjetio šta znači sudjelovati na trci od 50 000 trkača...metro koji nam je bio 100 m ispred stana vodio je direktno na start, ali je tolika gužva bila da smo se jedva uspjeli ukrcati. Stvari (ruksak) se ostavljaju u cilju, a start i cilj su nekih 1 km udaljeni, pa smo radi gužve morali trčati u jednom i drugom smjeru...dok sam lagano psovao u sebi radi toga, računajuću hmm 1km+1km + 42,2km...Mijo je govorio kako je to super zagrijavanje...pozitivan stav!!
Iako je sve organizirano na najvišem nivou, opet se ponovila prošlogodišnja greška organizatora, gdje je ulaz u box za grupu 3:30 širok 1 m, a na stotine ljudi se guraju u pokušaju ulaska, dok te dvoje volontera pregledavaju kao da si na aerodromu...Ušli smo...Dan je bio savršen, kao da se pozitivna energija 50 000 ljudi prelila na nebo i rastjerala oblake koji su predhodnih dana sidrili nad Parizom...sunce, plavo nebo, 5C bez vjetra...Idealno!! Temperatura će se do kraja trke popeti na 12 C, ali to je isto bilo ok.


U boksu smo oboje imali problem sa mjehurom...previse hidriranja, pa sam prvi puta pomislio hvala bogu što sam muško...prvo stablo na Champs Elysees je naše. Animatori koji su bili postavljeni u svakom boksu, dizali su atmosferu dok smo nestrpljivo čekali da naša skupina krene...
I kad smo krenuli,  je kako sam rekao, prvo stablo je zalio Mijo, ja malo prije njega, otišla je jedna minuta dobro da nam nisu neku globu opalili.
Staza maratona ide glavnom Pariškom ulicom Rue de Rivoli i dok trčite prolazite kraj svih najvažnijih znamenosti, tako da vam o užitku za oči ne mogu govoriti, to morate doživjeti...Ulice zakrčene gledateljima, svakih 1 km nekakav bend svira, a za vama ostaju Louvre i ostale prekrasne građevine...Zanimljiva je ta podrška gledatelja, svih 42,2 km su sa vama, transparenti, i glasno navijanje da ponekad dobijete osjećaj da ste na olimpijadi i samo što niste oborili svjetski rekord...Djeca vam pokušavaju dati pet, kao da ste najveća zvijezda i kad im tu želju ostvarite uzvrate vam nevjerojatan osmijeh, koji vas odmah energetski napuni.


Okrepe su bile dobre...naranče, banane, šećer,voda...sve što treba...ja sam nosio 5 gelova (svakih 7 km jedan) Mijo 2 za kraj...
S obzirom da smo bili na kraju skupine od 3:30, a išli puno brže od grupe, moram priznati da je bilo prilično naporno stalno trčati cik-cak u velikoj gužvi, jer ovdje od starta pa doslovno do cilja, stalno ste okruženi stotinama trkača oko sebe...bilo je sudaranja, laktanja...U statistici sam vidio da smo na 5 km bili 12 789, a na kraju smo došli negdje oko 4 079 mjesta...nije baš bilo lako prestići 8 000 ljudi..
Mijo je držao tempo, tako da smo na 21,1 km imali vrijeme 1:40:44, a drugi dio smo išli 1:40:15 idealno...
Ja sam imao 3 krize (dvije prolazne 17 km i 28 km), i treću neprolaznu na 35 km koja me držala do kraja...No unatoč krizi, zadnjih 5 km smo išli 23 minute, što je otprilike tempo 4:30 po km....Inače maraton sam posvetio jednoj osobi, ona mi je bila inspiracija, tako kad je nastupila zadnja kriza, dobro se sjećam kad mi je Mijo rekao, do sada si trčao za sebe, sad trčiš za tu osobu...neuspjeh nije bila opcija!!!
Iako se tih zadnjih 7 km ne sjećam najbolje, jer sam samo gledao Mijine patike i trudio se ne zaostati, nije mi promakla euforija u kružnom toku nekih 400 metara prije cilja...to je bilo neopisivo, par tisuća navijača, urliče, bodri, čuo sam više njih koji su pročitali moje ime sa dresa i uzvikivali Alle Denisss, Allee...i danas me prođu trnci kad na to pomislim.


Zajedno smo ušli u cilj, Mijo 3:20:59, ja 3:21:02. Mijo je pojeo kilo naranči, ja malo manje, ali svega je bilo u izobilju...krajičkom oka gledali smo šatore za masažu (500 masera, besplatno je masiralo trkače, ali s obzirom da je red bio kao i uvijek kad je nešto besplatno, odustali smo.
Evo malo statistike. Od 50 000 ljudi trku je završilo 38 640 trkača. Pobijedio je Peter Some sa 2:05:36, a zadnji je bio tj bila Christina S. sa 7:22:24...
Ispod 3:00 sata išlo je 1 200 trkača, od 3:00 do 3:30 5 250 trkača, od 3:30 do 4:00 11 000 trkača, i preko 4 h 21 190...
Baš smo Mijo i ja komentirali kako su tih 21 190 trkača bili najopremljeniji svim mogućim rekvizitima i kako sportska industrija najviše na njima profitira...
Što reći za kraj...ako pogledam svoj cilj postavljen na početak ove godine, trebao bih biti razočaran, jer ga nisam uspio ostvariti, no s druge strane uvažavajući sve okolnosti, rezultat koji smo postigli, posebno ovaj moj je više nego dobar...bit će vremena za ostvarivanje ciljeva...
Sretan sam što sam sudjelovao u jednom tako velikom događaju, što je apsolutno sve bilo, baš onako kako treba i radujem se nekom novom maratonu...
Poslije maratona jedva smo hodali, s time što je Mijo već sutradan otrčao laganini 30 min...Meni je trebalo 3 dana da nestanu bolovi u listovima, i već sam četvrti dan trčao 8 km...


Za kraj sam ostavio još jednu informaciju. Naime nismo samo Mijo i ja bili u Parizu, trčao je maraton još jedan član MK Marjan, gospodin Jakov Teklić (4:57:19). Sreli smo se na expo-u dan prije, popili kavu,pričali o njegovim mladim danima kada je i on trčao za rezultatom i o tome kako se to trčanje pretvorilo u stil života i kako danas kao umirovljenik uživa u trčanju...Pomislio sam, e to bi i ja volio..sa toliko godina pričati o trčanju bez da se izgubio onaj žar u glasu, sjaj u oku...trčanje je postalo način život!!!

 

Denis Rajčević

Obavijesti