Maraton.HR

MI SMO ŽUTI SA MARJANA!

Nisam mislio na Berlin

Ocijenite sadržaj
(16 Glasova)

Dakle, početi od početka ili od kraja? Kako nešto složiti da ima glavu i rep ili kako izostaviti nešto, a ne možeš odrediti šta je manje ili više vridno....

Idemo ipak po redu kojeg  „normalno“ svekoliko pučanstvo najbolje razumi....

27.09 22.30

Polazak za Berlin?

Jok!

12.10.2011. 10.00 sati

.....službeni početak prijava

misto radnje: moj ured, uz telefonsku i telepatsku podršku svih ostalih članova tima koji su prihvatili idejni projekt odlaska na najveći maraton u Europi i uz New York, jedan od dva najveća na svitu...

rezultat: access denied,system busy....groznica...slanje u mp3, nervoza raste...pokušaje se par sati, ali bezupješno....rezultat isti....no, ne predajemo se....

13.10.2011. 19.00 sati

....kod Jale na Spinutu...nakon uspješno odrađenog kola Marjanske lige....

rezultat: acces granted!!!..prijavljujemo redom KS, Pašo, Nata, Nike, Jale, Deni....Proso je to obavio odvojeno, a naknadno u grupu je upao i Mario...svi smo u prvoj startnoj grupi što se tiče prijava, tj.prvih 10.000 prijavljenih, što prevedeno znači 60 €+ opcije za graviranje imena na medalji i „finisher“ majicu....

14.10.2011.

....početak traženja avionskih karata i smještaja...drugim riječima početak bauljanja u idejama i svjesnosti da se nikako ne može pronaći 9 jeftinih i da će uvik nešto falit...

Kako bilo, Prosi je žena kupila avionske karte za rođendan, a mi smo se morali mislit!!! Kalkulirat pa uzet 9 karata, nešto jeftinih, nešto skupljih pa podijelit ukupan iznos.....a kad se pridoda činjenica da iz Zagreba leti i 40-ak pripadnika AK Sljeme, lupanje glavom u zid što se aviona tiče je neminovno...

Ma možemo imat ne znam kakvu Prosinu ženu da nam kupi karte za rođendan.....uzalud je...

Uglavnom, svjesni smo bili da je kombi uvijek opcija...koja se iskristalizirala s vremenom...

Pavini prijatelji izviđači, i Speja, the faca, nam je izašao u susret, te nam iznajmio super kombi za super iznos kojeg smo, uz to, pokrili donacijom Cemex-a.....

 

Sada dolazi...

četvrtak,27.09. 21.00 sati

...kako je sve počelo s Marjanskom ligom, tako je i ovaj put ona bila uvod u avanturu...21.00, zadnje kolo „ljetne noći“ i nakon nje polazak za Berlin...Morala se odraditi liga jer bez nje bi jednostavno nešto falilo....ritam maratona, puls nepodignut i pozdravljanje s ekipom uz dobre želje za put i maraton... Predsjednik Ožbolt se također odvažio pa nam je za put udijelio 2.000 kuna za put, nek nam se nađe.... ;)

Kući na brzinu sredio stvari i krenuo obaviti spizu u Victe koja radi jedina do 23 sata....U tom spremanju nisam ni primjetio da sam umjesto svoje ponio putovnicu od Ive...a što smo tek zaključili kad smo se vratili u HR par dana kasnije....

 

27.09.2012. 22.50 sati

...polazak, konačno...

Skupio sam Denija na dolasku na mjesto okupljanja, Sukoišanska ulica gdje je ekipa kiptila od nestrpljenja....

Postava: KS - vozač, Deni – kopilot, Jale – domaćin, Matija – žena od domaćina, Nata – Lara Croft, Pašo – svjetski rekorder u svemu i svačemu, Porna – Borna (uskoro Denijev zet), Peđa – Lupino, Mario – Zeko lopov....kupimo ga u Zagrebu....

Krenulo se, po teti Đurđi, najkraćim i najbržim putem iako su KS i Jale često bili u svađi s dotičnom gospođom, pa malo u svađi i jedan s drugim, a povremeno i sami sa sobom što se tiče optimalne rute...

Klis – Dugopolje, i već prva stajanka, za napunit ENC, kojeg smo ne napunili, nego i ohoho prepunili i barba Paviću ostavili jako dobru manču....

A1 prazan toliko da smo na momente imali osjećaj da je zatvoren, i da smo neka vrsta uljeza na sablasnoj cesti...do Zagreba...kratko, 5 minutno, stajanje za „pušače“...uglavnom svi odmorni i razgovorljivi....

28.09.2012. 02.50 sati

U Zagrebu, pored Baschiere kupimo Maria koji nije uspio uočiti jedini splitski kombi koji je proteklih 7 dana prošao tim mjestom, i jedino auto općenito koje je u 3 sata ujutro bilo na cesti...

Na sreću mi njega jesmo...zahvale za to idu ipak našem svjetskom rekorderu....Paši...

Ekipa kompletirana, nastavljamo....

28.09.2012. 03.40 sati

....prva i jedina granica, Macelj... „carinik još dečak...zvaničan i krut...samo udrio pečat..laku noć i sretan put“

Zadnja dva reda su lagano tonula u san....dok je prednja crta obrane ili napada na kilometre bila u punoj radnoj i ratnoj spremi....Drugo stajanje i tankanje...negdje prije zamišljenje granice Slovenije, koju smo prešli na dah i Austrije....uz priličan pad nivoa žive u termometru... Austriju isto takoreći nismo ni osjetili....kad malo bolje promislim, nisam siguran ni da smo prolazili kroz nju na putu prema gore...

28.09.2012. 06.20 sati

Svitao je dan....zora bila, a nije ni nama nikad dosta....Negdje oko Passaua nazvao sam tetu da „popijemo kavu“ jer autobahn prolazi tik uz njeno misto... ali nije bila available...drugi put...bit će još Berlinskih maratona...

Smjena na mjestu vozača, naš njemački domaćin, (op.a. u odsustvu Milene), Jale, sam se nametnuo kao kandidat...i odvozio jedan dio puta...brzo, odlučno..., ali ne baš uspavljujuće....

Napredovali smo brzo, uz pokoji zastoj, rutom preko Passaua– Regensburga – Nurnberga prema Berlinu..

 

28.09.2012. 12.15 sati

...kad je Đurđa pokazala manje od 100 km, bez daljnjih preračunavanja koja smo joj povremeno nametali....osmijeh se vratio u grad...

Pao je ad hoc dogovor da se ode odmah po start pakete na sajam, i da se kasnije ima vremena za sve ostalo...

Destinacija – Tempelhof Flughafen...stari Berlinski aerodrom koji nije više u funkciji i koji se koristi upravo za ovakve prigode...

Začudo, pronašli smo parking tik uz sajam, bez naplate! Da nisam vjerovao ne bih vidio....a sami sajam posebna priča....sve butige sportske opreme, nutricionističkih prepravaka i tehničkih pomagala u koje smo jednom u životu ušli, sad su bili na jednom mjestu...i ono što je posebno začudilo, sa  30-50 % skupljom ponudom nego u običnim dućanima...pa valjda bi trebalo biti obrnuto? Moje Assics recimo 130 €, a u Hervisa-CC1 80 €! Sve ostale stvari također dosta skuplje...tako da smo proveli vrijeme isključivo u razgledavanju i prijavi....

Sama prijava je bila neočekivano brza...ni reda, ni komplikacija...daš voucher, dobiješ kesu...jedna minuta maksimalno...

Nakon prijava smo se raštrkali po sajmu...ja s Peđom, ostatak ekipe također 2 po 2.....osim pojasa za broj koji je bio od 2-5 €ura, „ništa nas nije posebno zanimalo“......

Ako se ne računa ono što sam ubrzo začuo javivši se na mobitel...

 

28.09.2012. 16.55 sati

....Proso is calling....hm...ybt...nešto je ozbiljno čim zove u roamingu, a dogovorili smo sve već prije....

„KIKI, NEMAMO SOBU!!!“

Wtf????

Na jedan određeno impulzivan način mi je objasnio što se dogodilo, a ja sam mu uzvratio na jednako impulzivan način...a da me ubijete, ne mogu se sjetiti ni jedne jedine riječi....znam samo da sam skoro pa na njega vikao, kao da je on kriv za nešto....a činjenično stanje je bilo sljedeće...imali smo plaćeni apartman za period 28.09.-01.10. uz upit iz 12.mjeseca 2011. da li će biti moguće boravaka produžiti za dan prije/poslije u ovisnosti o letu ako budemo išli avionom...kako nismo išli avionom to smo otkazali...

Krenuo sam prema kombiju sa namjerom da što prije krenemo prema apartmanu, objasnivši Peđi da što prije nađe ekipu i dovede je do kombija....putem sam još jednom zvao Prosu i s njim raspravljao....

Peđe nije bilo s ekipom, ja sam već dobrano pjenio...zovem Denija, Pornu, Jakova...da požure...nitko se ne javlja....raniji dogovor je bio da se nađemo u 17.30 kraj kombija, ali ovo je bila izvanredna situacija...

Nakon nekog vremena pojave se svi uz lagano coolersko šetkanje...i Peđa s njima...“Ja ga pitam, pa jesam ti reka da je super hitno...da moramo ići?“, a on da nije shvatio to baš ozbiljno...legenda...

Krenuli smo prema apartmanu...15-ak minuta vožnje...i dolazak u 17.48, i Prosina faca u kojoj je bilo mnogo više od jedne šake suza i vriće smija..

 

Pokaže mi gdje je ured...odoh hitro do njega...radi do 18.00, pogledah na sat 17.52....Jale me pratio...Pašo iza njega...dočeka me prazan ured, s dva glasa koja su pričala u back officeu...jedna od njih ubrzo izađe na glavni pult...i ja joj objasnim što se dogodilo...i da želimo povrat 112 eura koje je Proso uplatio inače zovemo policiju i HR ambasadu...ova me gleda kao krava koja se popiškila gdje ne treba....

Dođe ubrzo i druga, očito malo glavnija ženska djevojka suprotnog spola...te nosi novac i zajapurena traži da joj se vrati račun sugerirajući da je njen šef naznačio rezervaciju za ona dva dana koja smo izvršili upit godine gospodnje 2011....njihov problem...imamo crno na bijelo što smo rezervirali to smo i platili...

Jale je sve dodatno začinio s jedinim „turističkim pitanjem“ van konteksta, uz smislu kojeg, ni ja, a ni žena koja mi je vratila novac nije mogla zaključiti je li je on zapravo zahebaje....

Za 25 sekundi Proso je bio bogatiji za 112 eura...koje će sutra potrošiti za City Tour kojeg neće napraviti...pa će s pravom dobiti nadimak koji ga je pratio cijelim putem....mister sto po sto...

 

Okolina apartmana nije bila nešto privlačna, ali je on djelovao sasvim uredno i toplo....dok sam prebacio Natu i Pašu do njihovog prenoćišta kod prijatelja, ostatak ekipe se ugodno smjestio napravivši improvizirani razmještaj po sobama....Vraćajući se zaboravio sam ime ulice u kojoj smo bili (jer nije na istom mjestu gdje je i ured) pa sam poslao Deniju i Prosi sms „Ime ulice“? koja im je greškom Tele2 sustava dolazila naredna 3 dana još jedno 30-ak puta u svako doba dana i noći...

 

28.09.2012. 19.30 sati

Na tom povratku do apartmana, sasvim slučajno, kroz mrvicu otvoren prozor u nosnicama sam osjetio miris nečeg ugodnog, jestivog...nisam vidio točno gdje, mogao je biti i iz nečijeg stana, ali čvrsto sam odlučio to uskoro otkriti...raspremivši se u apartmanu iznio sam ostalim svoje namjere koje su se pokazale punim pogotkom jer smo na navedenom mjestu, grčkom restoranu Mercouri, proveli gastronomske seanse narednih večeri...uz mnogo toga na račun kuće i neprestano pune čaše rakije od koromača...predzadnjeg dana, večer uoči maratona imali smo prilike biti sudionici snimanja njemačke sapunice u dotičnoj konobi, te smo morali potpisati neki papir s jako puno malih slova da ne tražimo nikakav honorar i da pristajemo biti statisti....za znatiželjne, scena je bila više nego uobičajena, iz normalnog života...dama u najboljim godinama (oko 60), zavodi mlade momke koji se redaju kao na traci (od 20-30), i s jednim od njih odlazi u noć....kad smo izlazili iz restorana Jale je čak imao bliski kontakt s njom , a ona ga je zamolila da ne izlazi još naredne dvije sekunde...nije valjda da joj je toliko dosta?

 

29.09.2012. 09.00 sati

....subotu smo proveli manje više aktivno, razgledavajući centar Berlina koji je na mene osobno ostavio dojam simbioze socijalističkog nasljeđa i čvrste germanske modernističke discipline koja s vremenom taj odnos mijenja u korist ovog zadnjeg,  a koja nije baš privlačna i romantična.....

Novi dan donio je i nove nedoumice...platiti kartu za metro ili se švercati po starom dobrom balkanischen običaju? Kako smo na ulazu u metro zatekli dva policajca koji su jednog pripadnika azijske rase pristili u kantun i stavljali mu lisice...i brže bolje u šali zaključili da je to zbog toga jer nije platio kartu za metro...nedoumica nije bilo...jedino je pitanje bilo koju uzeti...dnevnu, grupnu, kartu za 4 putovanja...i odlučili smo se za dnevnu...6,50 € za svu vrstu javnog prijevoza u zonama AB, tj.cijelog Berlina....

Olimpijski stadion bio je naše sljedeće odredište....na njemu je naš Porna ušao u povijest kao jedini član MK Marjan i TK Split koji je odradio 10km utrku na jednom Olimpijskom stadionu...bez zagrijavanja, ako se to ne računa trčanje od apartmana do stadiona, i dolazak na start utrke u čas sa samim odbrojavanjem 3,2,1...i ulazak u pucanj!

Uskoro su mu se pridružili i ostali članovi ekspedicije koji su uspjeli čak naći i Pašu i Natu među tom svjetinom...izslikavali se na svim mogućim i ne mogućima pozicijama, kraj velikog zvona iz vrijeme Olimpijade 1936 g., velike ploče s imenima svih olimpijskih pobjednika.....izmuktarili se za marendu ispred stadiona...i krenuli prema centru....povremeno pogledavajući hoćemo li gdje naletiti na čuveni butigu opreme za maraton u Martin Luther Strasse  s happy hourom od 11 do 15 sati...No, nismo bili te sreće....

 

29.09.2012. 13.00 sati

....Jale i Matija su imali obavit shopping za svoje kumove u najvećoj robnoj kući na svitu KaDeWe, a mi smo nastavili dalje...Reichstag i Brandeburg Tor...jedan do drugog...čekaju na nas....ali više od njih na nas su čekali čuveni currywurst u njihovom predziđu, piva Carlsberg koja je legla bolje nego budali triska, te štand s prigodnim službenim rekvizitima...

Štand kao štand, ništa posebno, dođoh, vidjeh, pobjegoh...no ovaj put to nije bio slučaj....svatko od nas je kupio po nešto....uglavnom majice za trčanje, ali i šuškavce i prave šminkerske majice...

A zašto smo to napravili baš tu? Pa možda iz razloga što smo pregovarajući s gospođicom s druge strane pulta odjednom iz njenih usta začuli pitanje...“Recite što Vam treba?“...Mama Hrvatica, otac Slovenac....za svakog smo morali uzeti nešto, htjeli, ne htjeli...čak se nismo probali ni cjenkati...možda zato jer s nama nisu u trenu bili Pašo i Jale....

Deni je sve više ustrajavao na ideji da uzme Pornu za zeta...što je odavalo jednu posebnu vrstu svjetonazora, pošto je poznato da se zet obično šteka puncu...a ovdje je bila obrnuta situacija, s nedoumicom s kojom kćerkom bi to bilo najbolje izvedivo....

Za to vrijeme, u jednom paralelnom svijetu, a koji će Vam on najbolje ispričati, Proso se borio sa neočekivanim, odnosno najmanje očekivanim situacijama vezanim za Prosiće...našu princezu Elicu je uhvatila stomačna viroza u najgore vrijeme...u biti uvijek je najgore vrijeme za takvo nešto...ali ipak usprkos svemu...ni trenutak nisu klonili duhom...a najmanje ona...

Ubili smo oko malo u subotu popodne, dok Deniju u jednom trenu nije propao krevet i probudio ne samo naš kat, nego cijelu našu i dvije susjedne zgrade...a tako mu i triba kad je povadio sve čepove od pivskih boca koji su služili kao distanceri za podnice kreveta...ali ima i dobro opravdanje jer je puno važnije da hajdukova zastava iznad njegovog kreveta stoji u škvaru, nego te glupe sitnice...

 

29.09.2012. 20.30 sati

...navečer, odlazak u menzu, čitajte Grka, u kojem se događalo već spomenuto snimanje sapunice...uz napomenu da smo mu Grku napomenuli odmah s vrata....diese abend alkoholfrei!....

Nismo puno stali...sutra je bio veliki dan...trebalo je pripremiti se....

29.09.2012. 22.30 sati

...majica, gaće (koje sam zaboravio), patike, kompresijske čarape, vazelin, hansaplast...imao sam i dosta gelova, ali odlučio sam ih ne ponit...jer sam zaključio da je okrepa duž staze više nego dobro raspoređena i svrsishodna...

30.09.2012. 03.13 sati

....BUM....topovski udar ispod prozora...pa ybt...ne igramo u Intera, Rome, Anderlechta....i nije sutra utakmica s Hajdukom da nam ovo tribaju radit......ma biće da sanjamo samo od puste napetosti...

da bar....

30.09.2012. 03.20 sati

....BUM po drugi put...otvorim oči...gledam po sobi i vidim Denija kako meditira...

Traži kvaku od vrata...da obavi šesti WC te noći.....

30.09.2012. 03.25 sati

....netko nam grebe po vratima...ja čujem, ali kao da ne čujem...mislim ko zna šta može bit, a možda nije ni kod nas...Deni se odvaži siguran u sebe, i siguran da to nisu ovi šta su bacali petarde...jer oni bi očito lupali, a ne grebali...naša dva turista se vratili kući....pošto sam bio u bunilu sna, nisam ni primjetio u kakvom su stanju, ali sutra sam doznao, u blago rečeno, veselom.....

30.09.2012. 06.32 sati

...buđenje...Porna spava gol na podu, Peđa pokrivene glave s kušinom, da mu nešto ne pobigne....za Denija utrka može početi za 2 minute, a WC je pod okupacijom jakih snaga avijacije...bombardira se iz svih pozicija i sa svom raspoloživom municijom...a upotreba šibica jutros je najstrože zabranjena...

30.09.2012. 7.20 sati...

....zakazan polazak, posljednji check-out na FB-u, uz još nerazjašnjenu opciju idemo li pješke ili U, S, Ž...bahnom...

Prvim sigurno moramo do drugog...i tako smo krenuli....i to kako...10 min/km...što bi u proračunu iznosilo da smo da 23-24 minute na startu...Putem nailazimo na U-bahn...mislimo se, hoćemo li-nećemo?...Ajmo ipak...ali on ne vodi tamo di mi idemo..i moramo presjedati bar 2 puta još...i u tome ćemo sigurno gubiti vrijeme...jedan maratonac ide iz nas i prati nas...a bolje mu je da nije jer ni mi ne znamo šta ćemo i di ćemo...silazimo na stanicu gdje nema nikoga...“očito smo pogodili šta treba napraviti“, a i ovaj kollegen iza nas također....metro nam uteka ispid nosa...do sljedećeg 10 minuta...a do mista di je start ima 15 pješke...2 i 2 kažu da idemo pješke jer ionako moramo presjedati...

Ja i Deni idemo vani, Mario nas prati...Jale i Proso ostaju čekati U bahn...padne brza oklada tko će prije doći...ekipa maratonaca na izlazu iz Metroa čeka bus koji se čini idealna opcija...bus dolazi, ali cesta ja zatvorena i otvara se sporadično...a nemamo ni važeću kartu...ma idemo na noge...ionako je 15 minuta samo...dolazimo prije 8....

Ubrzo nam staje jedan mercedes karavan...domaći ljudi...gospođa nas uljudno pita...treba li vam prijevoz do starta...“pa čujte, kad već pitate, i ako već moramo......“...i zaključimo da je bolje da su Jale i Proso ostali čekati U-bahn jer ne bi za sve bilo mjesta u autu....

30.09.2012. 8.15 sati

.....ulazimo u ograđeni prostor ispred Reichstaga, ulaz 6 ilitiga Tor 6, masu svita, ogroman šušur, ali u tom svom kaosu sve je perfektno organizirano da se nigdje i za ništa ne čeka duže od 5 minuta...čak ni za WC iako pogled na kilometarske redove sugerira drukčiju istinu...

Svlačionice i tuševi su organizirani po blokovima, tako da smo se u tom trenu razišli uz dogovor da se poslije maratona nađemo na istom mistu...

U mom bloku opet iznenađenje...odmah mi je u oko upao šuškavac koji su nosili volonteri i koji je figurao bolje i lipše od iti jednog drugog komada robe koji je bio ponuđen na prodajnim štandovima...

I odmah sam krenuo u pregovore...i naravno...opet je stara ex-yu veza pomogla jer je cura bila, i još uvijek jest, makedonka Jelena...s prebivalištem u Muenchenu i samo za ovu prigodu, sa svojim prijateljima je došla u Berlin....Pronašla je ne samo meni, nego kasnije i Mariu i Matiji po jedan šuškavac u pola cijene od onog koji se prodavao...

30.09.2012. 8.15.-8.35 sati

...stajanje ispred blokova za ostavljanje robe jer je temperatura bila oko 7 stupnjeva i nije bilo baš pametno odmah se skinuti...bez obzira što smo dobili najlonske navlake koji služe za zadržavanje tjelesne temperature...

30.09.2012. 8.35-8.50 sati

...odlazak na start, blok E, ekipa s vremenom od 3.15-3.30...prolazim kroz grupe ljudi, parkiće koji služe trenutno za grupne WC-e , iako standardnih ima u velikom broju...no neki ne mogu čekati...dolazim do svog bloka...zadnji check od strane organizatora da li pripadam toj grupi...ulazim u blok i „guram se“ prema vrhu jer cilj je pratiti zeca od 3.15 koliko bude moguće, a njega s ove pozicije vidim možda 100-njak metara ispred...

30.09.2012. 8.55 sati

....napetost raste...službeni spiker najavljuje zvijezde...zaboravljajući činjenicu da smo svi ovdje zvijezde...ekipa baca okolo navlake, stare tute, majice...provjerim broj koji se otkačio...namještam ga...otpao mi je i flaster pa stavljam novi kojeg sam nosio u rezervi...

30.09.2012. 8.59

....spuštaju se barijere između blokova...guram se još naprijed koliko mogu...bacam i sam navlaku....

10,9,8,7,6,5,4,3,2,1.....

30.09.2012. 9.00

Krenulo je............

Mnogo brže nego što sam očekivao dolazim do linije starta, uključim Garmina...oko 1.30 minuta mi je razlika Brutto i Netto...trči se, a ne hoda se...u čudu sam...jer sam očekivao prvi kilometar oko 7-8 minuta....kad ono 4.54....drugi na istom nivou...osjećam se teško...jedva mičem noge, glava ne sluša...skoro pa mi je došlo da odustanem tada!!! Neki oko mene skoro pa sprintaju...očito bez iskustva, dok drugi s puno utakmica u nogama kontroliraju noge, liniju trčanja i sve oko sebe...

Na 5 kilometru je probijena barijera u glavi...valjda je toliko trebalo da se zagrijem...držim 4.41 po kilometru s tim da mi svaki kilometar se čini 20-30 metara duži, što je i očekivano s obzirom na zaobilaženja i nemogućnosti trčanja po najkraćoj, plavoj liniji...

Na 5 km prva okrepa...voda...na kojoj se izgubi cca 10 sekundi zbog ekipe koja staje, a i zbog izlaženja iz linije kretanja....

Plan je 47 minuta svakih 10 km...po mom satu prvih 10km, 47.12, po službenom 49.24 (brutto)

Uz cestu svuda gomila ljudi...plesni i ulični bandovi, bubnjevi, navijači iz cilog svita...sve i da hoćeš ne možeš istrčat loše...

Okrepe postaju sve češće i konkretnije (voda-powerbar-voće), ali i sve napornije što se tiče uzimanja i zaobilaženja...dosta trkaća je neodgovorno i izlazi iz linije kretanja javljajući se prijateljima i poznanicima, ugrožavajući na taj način sebe i one iza sebe...čovjek s kolicima i bebom radi slalom između trkaća....

Držim ritam koji mi odgovara...4.41min/km.... osjećam se potpuno svježe, ali ne želim ubrzavati iako osjećam da mogu....

Na 17. kilometru mi se ugasio GPS jer je bila puna baza podataka...pa sam sljedeći kilometar usput brisao stare podatke....

Uključio ga ponovo nešto iza 18 kilometra, možda kojih 200-njak metara...i nastavio u istom ritmu...

Polumaraton po njihovom 1.41.44, po mome dobrih 3 minute manje, ali svjestan sam da sam trčao dosta više....

Ekipa oko mene sve više pada u ritmu..zaobilazim ih u gomilama...

Od 20 do 30 km...47.38, super...držim sve kako treba...u glavi, u nogama svjež, uzimam okrepe po planu...na 28.kilometru gelovi koje sam konzumirao uz vodu sljedećih 5 km...

Na 32.km me hvata nelagoda u listu desne noge, pa iz preventivnih razloga usitnim korak...legendarni Šošićev korak...po triatlonski...podižem ritam, spuštam prosjek između  4.35-4.40 min/km koje držim do kraja utrke....

Od 30 do 40 km...46.15...s tim da je svaki kilometar uobičajeno duži 30-ak metara....

Zadnja dva kilometra se ne trči već se leti u zanosu...ali ipak s kontrolom kojoj sam posvetio pažnju nakon problema na plitvičkom maratonu...

30.09.2012. 12.23. sati

....ulazak u cilj...bruttalno vrime oko 3.23.00, netto po procjeni oko 3.21.30, a zapravo istrčano sigurno dosta više od 43km zbog poznatog sindroma velikih maratona...

U cilju ekipa pada...traži odmor...okrepu...vodu, cukar...cure-volonterke nam stavljaju finišerske medalje oko vrata...osjećam se bistro, moćno, jako....kao nikad dotad...sposoban da otrčim još jedan maraton ako treba....najbolji dokaz da je priprema u treningu i glavi bila jako dobra, i da je još ostalo mnogo „mesa“ za napredak....

Pretpostavljao sam da je ostatak moje ekipe je iza mene....tako da sam procijenio da ih nema smisla čekati nego sam otišao obući se i okrijepiti pa se onda vratiti...

Za to vrijeme Deni je u svom stilu provomirao svoje najdraže boje, držeći hajdukovu zastavu iznad glave, umarajući se pri tome, ali bez iti trunke žaljenja što na tome gubi vrijeme, grabio k cilju...

Na 33.kilometru i velikom LCD displayu ga je dočekala poruka „Igraj muški i kad te ne ide...“ što mu je poslužilo kao dodatni okidač da da sve od sebe do kraja utrke...vrijeme njemu nebitno, ali eto da ga spomenemo čisto usput...3.38.

Nata je zadivila sve nas...istrčala je PB....3.27 usprkos zdravstvenim problema koje je imala večer prije, sa prolazom na polumaratonu od 1.38.50!!! Bravo Nato!

Proso je naš junak također, nakon milijun i jednog problema koji je imao s putovanjem, smještajem, city tourom, želucom i nadasve Elicom...završio je svoj prvi maraton...i to ispod 4 sata...3.56.

I Mario je uspio probiti limit od 4 sata...3.59, a Pašo je u stilu Sergeja Bubke spustio vlastiti rekord za jednu minutu...Svaki maraton po jednu minutu...Zagreb 4.13, Rim 4.12, Berlin 4.11. Bravo Maci! ;)

Jedino što je na kraju svega bacio Marija u dvojbu na cilju, te ga je ovaj pitao: „Pašo, jesi ti trča?“

 

30.09.2012. 14.00

....našli smo se na istom mjestu gdje smo se i rastali...ja, Deni i Mario, kraj ulaza 6, uz nekoliko čaša hebeno dobrog bezalkoholnog piva Erdinger...po procjenama bolje nego iti jedno obično naše pivo...i nema se uopće osjećaj da je bez alkohola...došla je i Matija s kumovima...Proso nas je samo pozdravija, nije baš dobro izgleda, a nije ni registrira da smo mu rekli da ga tu čekamo...

Došli su i Peđa i Porna koji su se probudili tek kad je maraton bija gotov...opalili smo par slika, kupili kod volonterki već navedene šuškavce i nagovorili Jalu da on dođe do nas, a ne mi svi do njega na drugom kraju Reichstaga...

 

Pješke smo se vratili u apartman, neki više, neki nešto manje slomljeni...no, to je samo kad govorimo o fizici, a u glavi je svima ponos i adrenalin koji se osjeti kad se završi jedan od najvećih maratona na svijetu....

 

30.09.2012. 19.15

....navečer prvi pravi promašaj otkad smo u Berlinu...otišli smo na afte-race party očekivajući opuštenu atmosferu nekog „šatora“ ili dvorane...kad bivasmo usmjereni u noćni klub Goya gdje je najmanje pivo koje se može naručiti 5 eura i u kojem smo oborili još jedan rekord, onaj u brzini izlaza prema vani....

Grk o kojem i ptice pjevaju već je naravno uvijek bio emergency opcija ......večera od cca 15-20 eura po glavi i povratak u apartman....

Noći se iskreno ne sjećam, znam samo da nije bilo topovskih udara, nitko nije grebao po vratima, Deniju nije propadao krevet, a je li se dizao u WC...ne bih mogao posvjedočiti na sudu...

01.10.2012. 08.45 Polazak-povratak za Split

....Ne baš koncenzusom smo usaglasili rutu preko Praga i pivnice „U Fleka“....za što je Deniju i Mariju puls poskočio bar za 20 % više nego za vrijeme maratona....

Gutali su se kilometri preko Landstrasse, uzela se Češka vinjeta, stalo se ulit najskuplje gorivo u regiji, vjerovali ili ne...češko...negdje oko 13 kuna/l....

01.12.2012. 12.45

...Kremencova 11 bila ja adresa uz poteškoće za nalaženje parkinga, te odluku da ostanemo cca 3 sata...

Slikanje kraj ploče i klupe gdje osnovan HNK Hajduk, jako ukusni vinski gulaš s vrlo malo mesa, svinjska koljenica, juha od krumpira te crno pivo nesvakidašnje mjere od 0,4 l bili su više nego dobitna kombinacija...uz račun ispisan kemijskom na komadu karte s mančom već propisanom od 10 %....

Iako je Češka u EU sve su cijene u KČ-ovima, tj.krunama, i pretvaraju ti u Eure kako njima odgovara, tj.kako procjene koliko gost ima para...a na nekim mjestima poput pošte ne možeš ni platiti u eurima...

Svima nam je u oko upala prilična hladnoća i negostoljubivost kako konobara, tako i ostalih prodavača po dućanima i gift-shopovima...potpuna suprotnost našem Grku....

Obišli smo Karlov most, slikali staru Prahu koja zaslužuje i ekskluzivni posjet od cca 7 dana...ali i tu se trči maraton koliko nam je poznato...pa jedva čekamo i jednu takvu priliku...

01.10.2012. 16.00

....odavno nismo čuli tetu Đurđu, a ona je ubrzo odrješito rekla...za 200 metara skrenite lijevo...i skrenuli smo...te nastavili put doma...jedno kratko zaustavljanje u Lidlu po ulasku u Austriju, te čekanje na ulasku u tunel negdje u Alpama bili su glavni događaji do kraja putovanja u stranjskom svitu...

Na granici Slovenije i Hrvatske i jedinom mjestu gdje smo pokazivali putovnice....pohvalili smo se odakle dolazimo i šta smo radili...carina , policija, ima li se šta za prijavit...osim medalje i ponosa ništa posebno..., Deni razdijelio putovnice i pri tom naišao na jednu za koju nije znao čija je...“Čije je ovo dite?“ –glasilo je pitanje, gdje ja uvidjeh ono s početka priče, tj, da sam prošao pola Europe na Ivinu putovnicu na koju su policajci redovno udarali pečat bez ikakve provjere tko je u kombiju...

01.12.2012. 23.50

....u Zagrebu smo iskrcali Maria, ovaj put točno na odredištu...vojarna na Črnomerecu i njegov strogi, kruti kolega stražar kojem smiješak ne bi uspio izmamiti ni Louis de Funes....

Do Splita nismo namjeravali stajati, ipak smo skoro pa u kvartu, poentirao je Peđa,  ali Macola je po običaju bio nezaobilazan...brzinsko crno velebitsko i pijat fažola u 2 i po ujutro...ko to more platit?

02.12.2012. 04.00

....dolazak Split....taxi KS je odbacio prvo Pornu...destinacija najudaljenija moguća, Institut...što je još jedan benefit u smislu rodbinskog partnerstva njega i Denija...Stražaru ništa jasno na rampi....

Jale i Matija s one strane Marjana, Spinut, na pljucomet od Vrata...

Pašo i Nata na Tordica kupu u Vukovarskoj...

A Deni navija za Hajduka s Trstenika...

Ja očistio kombi i parkirao ga već u prilično svanuće...Speji ispred vrata...

 

I tko je tada mislio na Berlin?

 

Kristijan Sindik

Obavijesti