Maraton.HR

MI SMO ŽUTI SA MARJANA!

Biokovo

Ocijenite sadržaj
(4 Glasova)

Tek što se učlanio u naš klub i čim je nastupio kao novi član, Denis se uhvatio tipkovnice i napisao nadahnuto izvješće. Tako treba mladiću, pohvalno!

Zanimljivih je 55 dana iza mene,ali da se vratim na tren 7 mjeseci natrag.
Naime, trčanje sam otkrio prije 7 mjeseci sa 38 godina na leđima. Oduvijek sam volio trčati, svoju sreću kako klinac izražavao bi na način da bi pretrčao 2 kruga oko zgrade, a kad sam se prvi put poljubio (bilo je to kraj „stande“ prije 20 i nešto godina, trčao sam od sreće do splita 3).

Volio sam gledati druge kako trče i uvijek sam si govorio jednog dana i ti ćeš tako…I tako prošle godine jedno jutro sam se probudio sa mišlju, želim trčati….Na netu se prijavio na pariški maraton (uvijek je dobro imati nekakav cilj kao motivaciju) i ubrzo se „navukao“ na trčanje…U početku sam bio sam svoj majstor, a s vremenom sam upoznao osobe koje su se „navukle“ na trčanje puno prije mene i čiji savjeti su mi dosta pomogli…Prošla je zima i kao što svi trkači znaju, proljeće je period kad se uloženo vraća…
Za mene je sezona krenula sa prvim polumaratonom u životu “Sinjski“, zatim,prvi maraton u životu „Pariški“. Kad sam se vratio, Mijo B. mi je rekao moraš probati brdsku trku, pa je slijedila Kamešnica (za mene tada nešto najteže što sam doživio, ali 2 mjesto u kategoriji i medalja, ublažila je patnju). Kasnije sam pročitao na netu da je Kamešnica jedna od lakših brdskih utrka, više kao kros…kakve su onda teške, pitao sam se i nakon splitskog polumaratona brzo dobio priliku da saznam, naime slijedio je „Kozjak“,pa „Biokovo“.

Kozjak sam propustio, što je značilo da se Biokovo ne propušta …U petak prije trke čitao sam malo na netu o njoj, kažu najteža utrka u HR,jedna od težih u Europi, a kako ono kažu na muci se poznaju junaci…
Na trku sam se uputio sam s autom, stigao tamo oko 9 i po, shvatio da se u Makarskoj nigdje ne možeš parkirati, a da ne platiš,dok 4 pauka „zuje“ okolo gladni u potrazi za plijenom i kešom, neš' mene…Prijava je prošla ok, odmah sam shvatio po manjku gužve da neće biti baš previše trkača…Gledajući oko sebe vidio sam neka poznata lica iz prošlih trka, par njih iz Splita,Šošića (došao je biciklom iz Splita, trčao trku, a onda se sa vrha biokova, biciklom vratio u Split), Koceića, Duku, Perića, Bradarića, Nikolinu Š.Kragića. (Miolin i maleni pili su kavu u Bobisa kao moralna podrška ekipi)…ajde domaća je atmosfera, iako nikoga ne poznajem dovoljno, lakše mi je uz poznate face…Pitam Šošu za savjet, kako trčati, i jel' stvarno tako teško…nasmijao se i rekao „ Teško je „ drugo mi nije trebalo. S Makarske rive pucao je pogled na vrh Biokova i da mi je prije netko rekao da ce mi platiti da trčim do vrha, posla bi ga k vragu, a ovaj put sam ja platio da trčim…he, he
Čitajući Prosin izvještaj s Kozjaka, pomislio sam kako nije imao lošu taktiku (krenuti malo laganije, držati puls oko 160, pa kasnije ako bude rezerve u snazi malo ubrzati, ili kad drugi počnu hodati, nastaviti trčati), no ta je taktika pala u vodu odmah nakon prvog pucnja, jer se ekipa doslovno razletila, a par ljudi koji su završili iza mene na Kamešnici i st. polumaratonu već su mi je bižali 30 tak metara…k vragu i taktika, ubrza sam, sustigao ih na jednoj prilično dugoj uzbrdici nakon koje je već počelo hodanje i već sam tada pomislio, čoviće šta me ovdi čeka…

Već nakon prvog kilometra,sve bi da za vodu, te sam slijedeća 2 km pratio Bradarića (koji je mudro nosio svoju bocu vode) i jednog trkača iz šibenika (radi u sp. policiji), vrijeme je prolazilo, rekli su da je prva okrepa negdje na 3,5 km ali vodi ni traga…usta su se sušila, više nisam moga ni pljunit,a znoj mi pržio oči...Napokon čujem neki blagi žamor i ponadam se VODA, kad ono razočaranje. Naime bila su 2 momka iz GSS, sa plastičnim čašama i ograničenom količinom vode, tako da je svatko dobio po jednu čašu, niti dec doslovno.Ubilo me u pojam, još par minuta sam pratio gore spomenuta dva trkača, a onda sam počeo pucati i usporavati. Tješilo me što bi negdje na drugoj trećini trebala biti druga okrepa, a ponio sam jedan gel, pa bi me to trebalo vratiti u život…Odavno više nije bilo trčanja, već kombinacija brzog i sporog hodanja, sve više i više mi je tijelo privlačila gravitacija, pa sam se rukama borio da ne idem četveronoške, i bio sam posve žedan.
Po prvi put sam osjetio kompletnu dehidraciju…začepile su mi se uši, pokreti postali nekoordinirani,srce počelo drukčiji lupati…Napokon vidim momka iz GSS koji se spuštao stazom sa ruksakom na leđima, brže vadim gel i konzumiram ga, prilazim mu, kad ono on vadi bočicu od po litre i ulijeva mi u čašu po deca vode..aaaa u jednom trenutku sam zamislio kako ga napadam, savladavam otimam tu bočicu i polijevam se po glavi, pijem, pijem…no ništa od te moje mašte krenuo sam dalje došla mi muka od gela, jer mi je falilo vode i čak sam počeo razmišljat da će me ovo biokovo doć glave..Bilo je nemoguće odustati od trke, stoga sam odlučio dalje samo lagano hodati. Prestigla su me dva trkača (kasnije sam na Garminu vidio da sam taj km išao 20 minuta) i kad sam mislio da nikad neću stići do vrha, na jednom proplanku ugledao sam plastičnu neotvorenu bocu vode od 5 litara…

Na trenutak sam pomislio, mora da je fatamorgana, sigurno imam halucinacije, kao oni u Sahari kad umiru od žeđi, pa im se pričinjava da vide oazu sa palmama i vodom…potrčao sam prema boci i bila je stvarna, neotvorena, osjetio sam neizmjerljivu sreću, ponovno rođenje,pio sam ni sam ne znam koliko…trenutak ekstaze u kojoj sam se htio politi s tom vodom, prekinula mi je savjest, jer sam znao da iza mene ima još trkača, vjerojatno sa istim problemima, te sam odložio vodu i ponovno rođen nastavio trku…Baš nam tom dijelu sustigao me je Pero iz Splita, i u preostalom dijelu trke, postali smo prijatelji…Zanimljivo je kako muka i međusobno bodrenje zbliži ljude…Makarska je postajala sve manja, a vrh bio sve bliže, voda je povratila snagu pa se počelo opet trčkarati, i uskoro sam ugledao skupinu od više ljudi..pomislio sam kraj je blizu, ali nešto su čudno vikali svakom trkaču…Približivši shvatio sam još nije gotovo…Naime prije početka utrke, rekli su nam da cilj više nije planinarski dom već je pomaknut za 100 metara više i meni tada ta informacija, apsolutno ništa nije značila,no kad smo došli do kraja i kad sam mislio da je kraj, a oni viču,tamo ,tamo još 7-8 min (prosječno vrijeme za prijeći 100 metara uspona) pao mi je mrak na oči…Bilo kako bilo do vrha je tribalo doć i uspio sam za 1:36…Gore je pucao nezamisliv pogled, nešto veličanstveno, no toliko sam bio umoran da nisam stigao uživati u tome. Naslonio sam se na stup pokušavajući doć do daha i govoreći tiho sebi „Biokovo više me nećeš vidjeti“, da bi mi Mario Perić (koji je sjedio u blizin) s osmijehom dobacio…he,he sutra ćeš već mislit drukčije vidimo se dogodine…

P.S. Na kraju koliko god imao primjedbi organizatorima, radi manjka okrepe, sve im se lako oprosti nakon genijalnog gulaša sa njokima i žuje u planinarskom domu…Pobjednici svih kategorija dobili su medalje i novčane nagrade (među njima i ja,3 mjesto M35).

Denis Rajčević

Obavijesti