Maraton.HR

MI SMO ŽUTI SA MARJANA!

Suzana u Pragu

Ocijenite sadržaj
(4 Glasova)

Mjesto radnje Prag, vrijeme 08.05.2016., moj prvi i za sada jedini istrčani maraton…..

Kako se dogodi u životu da se jednog dana probudite u stranom gradu sa namjerom da istrčite maraton, na to pitanje ne postoji jednostavni odgovor.

Dogodi se neplanski, spontano, bez nekog predumišljaja….završila sam polumaraton, vidjela da ja to mogu, neš ti… Kike organizira put na maraton u Prag, to je samo 21975m X2, preživili su drugi pa ću i ja….Ma ja to mogu!

 A kad se odlučite istrčati maraton, legenda kaže, nikako to ne smije biti neki seoski dernek, nego neki veliki zvučni maraton i grad.

I tako eto mene u Pragu sa još 14 nadobudnih trkača i još duplo toliko Splićana koji su na ovaj ili onaj način došli sudjelovat u ovom adrenalinskom cirkusu.

Probudih se sa glavom u balunu, šokom izazvanim mješavinom adrenalina i treme, koji mi unatoč tome šta mi razum govori da se moram naspavat cijelu noć nisu dali mira.

 U sobi sam sa ljudima kojima sam se igrom slučaja našla, jer bože moj dijelimo iste strasti, strast prema trčanju i prema mučenju vlastitog tijela. Nemam pojma šta me snašlo, ali sad sam tu i šta se može…

Pokušavam se pretvarat da je sve u redu, trudim se zatomiti napadaje panike, koji mi se dok se pretvaram da jedem, jer slijedim upute i znam da moram jest prije trke, pojavljuju u vidu valunga u jednakim vremenskim intervalima. Komuniciram sa sustanarima kiselo se smiješeći, imam fascijalni grč, imam grč svega, imam grč mozga…. Pričam nekakve gluposti, spremajući stvari koje ću ponijet, razgovor ne bi uspila ponovit pet minuta kasnije, jer moje je pamćenje trenutno pamćenje zlatne ribice.  Zbrkana sam i smotana. Razmišljam samo i jedino o 42 195 m koje me čekaju, a najviše od svega se pitam koji mi je bog sve ovo trebalo…..

Maraton ni u kojem slučaju nije dva polumaratona, mada matematika tako kaže i svi oni koji tako misle nemaju pojma.

 Maraton je onaj moment kada nakon  21975 m i nogama umornim kao da vučete dva upaljena balvana, postanete bolno svjesni činjenice da ste tek na pola puta i da ste unatoč tisućama ljudi koji se nalaze svugdje oko vas, na stazi, na ulici, na prozorima, u kafićima ( blago njima) sami, samcijati na svijetu.

 Vi, ti balvani u koje su se pretvorile vaše noge, vaša glava i ništa više…duše više nemate, ona je davno već otišla, mada toga još niste svjesni….

Ako ste se pripremali za maraton i imali neki program kojeg ste se štreberski pridržavali, a ja sam tipičan primjer štreberčine sa velikim Š, onda ste recimo odradili 80 %  posla, a onaj trenutak kad pređete startnu liniju, a ispred vas je samo 42 195 m ostatak je od 20%. To shvatite jednog dana, kad sve prođe i dojmovi se slegnu.

Priprema za maraton nije ni najmanje ružičasta, ona je naporna, dosadna obaveza, koju morate odraditi bez obzira da li su vam oni dani u mjesecu, da li vam odgovara trenutni položaj planeta, možda vam mjesečeve mijene nisu naklonjene, kad vam se jednostavno ne da, a i kad sjekire padaju, a prosječne krave i automobile odnose udari bure negdje prema Braču.

Svejedno se ujutro ustajem, znam već šta me čeka, jer sam toliko puta pročitala program priprema da mogu i u 3.45 min, ako me probudi onaj zločesti profesor iz noćnih mora izbiflat: a da, danas je utorak, danas imam dionice 8X 800, sutra lagani tempo 6 , četvrtak je naravno dan za brdo 4, pa petak laganih 8, subota 5, a nedjelja je dužina, 2 i po sata, cca 20 lagani tempo. Pri tome ove brojke 8,6,5,20 nisu broj popijenih kava, nego kilometri. Moj sat, jedini vjerni drug u mojoj muci kaže da sam u tri mjeseca nakupila 450 pretrčanih kilometara.

Najljepši dan u tjednu za vrijeme priprema za maraton iznenada postaje zamislite, ponedjeljak, jer u rubriku ponedjeljak je (crnim boldiranim slovima upisan) ODMOR. I već utorkom maštam šta ću sve raditi i tj. šta sve neću morati raditi slijedećeg ponedjeljka….i baš me boli briga za prognozu vremena ponedjeljkom. Ma može i orkansko nevrijeme….ostale dane u tjednu sa zebnjom pogledavam kroz prozor, dok pakiram sportsku torbu za taj dan. I tako 3 mjeseca…..predugo za moje živce, a prekratko za moj napaćeni organizam, jer najčešći komentar dok razglabam sa drugim sudioncima u zločinu je ma pusti me uopće nisam spremna, nemam pojma kako ću doć do cilja….a uvik mogu prohodat tih preostalih štajaznam….12 978 m….

Ali sad sam već tu di jesam negdi u zoni K, moj je prvi maraton i nalazim se u klubu ljudi sretnih lica, koji imaju facijalni grč kao i ja i koji svako malo bacaju pogled na sat, bjesomučno pogledom traže najbliži wc….da li još jednom stignem otić….

Zona K ili I ili J  je tek za informaciju ona zona u koju smještaju trkače, ovakve kao šta sam ja, od kojih se : pod A) ne očekuje da dođu među prvih deset, bože sačuvaj. I prvih tisuću je nedosanjana brojka…..ajde sad koga briga za vrijeme, važno je učestvovati, pod B) očekuje da svoje tijelo u razumnom roku dovedu od točke a do točke b ( razumni rok postavlja organizator i popularno se naziva time limit) i ništa više  i pod c) ne drame previše nego nekako izdrže bez da kolabiraju i zatraže liječničku pomoć, jer organizator ne želi dodatne komplikacije, osim ako baš nisu nužne….

Nije baš motivacijski, ali nije tako strašno……  

 Vrijeme je starta i gomila se počinje lagano gibat, muzika trešti iz razglasa, uzbuđeni smo i sretni i ja nemam blagog pojma šta me sve u stvari čeka. Nije to baš onako kako zamišljate, start je oglašen i krenete sa trčanjem. Za neke Kipchirchire koji su prva liga i u prvom redu, da, ali ja prolazim preko startne linije 17 min nakon prvog trkača.

Neka igre započnu….. držim sporiji tempo i trudim se da me ne ponese euforija gomile i to mi polazi za rukom. Vruće je i sparno, puše nekakvi topli vjetar stvarajući dojam da je neko upalio gigantski fen na tri i da ga ne misli uskoro ugasit. Trčimo starim dijelom Praga, gomila navijača je na ulici, prelazimo preko Karlovog mosta pa uz rijeku krećemo prema izlazu iz grada gdje je okret, pa povratak u stari dio, onda malo na drugu stranu grada, nekakva industrijska zona,  pa opet do mosta i onda istim putem nazad. Sve znam, dobro sam proučila kartu, a i štreberski se pridržavam uputa, stajem kraj svake okrepe, pijem, jedem voće, čokoladu, ližem sol, močim se hladnim spužvama po nogama, spora sam, ali se dobro osjećam.

Oko mene je živo, svako nekoliko kilometara svira bend, ljudi su veseli, bodre trkače, sasvim drugi doživljaj od naših domaćih natjecanja, gdje ne dođe ni moja vlastita rodbina, a prijatelji u zadnji moment svate da imaju nekih neodložnih vikend obaveza. Šarenilo je i na stazi i oko nje, jedan neopisivi događaj.

Ide mi, dobro mi ide, zadovoljna sam i pomalo skidam kilometre, evo me već na 19… najgori trenutci su kad vas staza vodi tamo, tamo negdi, a kužite da je sa druge strane ulice smjer povratka i da ste prošli pored oznake za 30 km, ali ona je u drugom smjeru, a vas čeka tamooooo, pa vamooooo daleko…. Od 30-tog km lagano počinju manje lijepi prizori, trkači na podu, sa nogama  zraku, bore se grčevima, neki previjeni, drže se za stomak i povraćaju, redovi ispred wc-a.

Presretna sam jer ne osjećam potrebu, a i dobro sam, samo me muči sol po licu i kako se znojim, počinje grist za oči… i dalje sam disciplinirana, svaka okrepa je moja, brzi hod dok pijem i jedem, vruće je za poludit, prskalice sa hladnom vodom spašavaju stvari.

Pomalo već mrzim ove muzičare, da li da stanem i iscipelarim kojega?! U nekom momentu, negdje između 35 i 40 km, shvaćam da sam izašla iz svoga tijela i da se promatram iz nekog drugog kuta, tijelo trči mehanički, a mozak je negdje drugo, leži na plaži i odmara….ah divote!

Na 38 km nekakvi nadvožnjak i spuštamo se u tunel, polumrak, sjena, a na izlasku blještavilo sunca i zvjezdice, prave zvjezdice ispred očiju, kao one u crtanim filmovima. Skoro ih mogu dohvatit rukama… Odlučujem malo stat i prohodat par stotina metara dok ne prođu zvjezdice i vrtoglavica. Ipak je ostalo još samo 4 km i nešto sitno, nema smisla da se sad srušim.

Najljepša tabla koju sam vidjela taj dan, a vjerojatno najljepša za cijeli život, oznaka udaljenost 700 metara do cilja. Pa to je samo kao od prve vode do sjevernih marjanskih vrata, sitnica, tješim se….posljednji atomi snage.

I onda ulazak kroz cilj, poznata lica na tribini koja bodre, emocije koje me preplavljuju čak i u ovom momentu dok o tome pričam….more emocija, plačem, nemam pojma zašto plačem, zbog sreće, zbog uspjeha, zbog svih konzerviranih emocija od rođenja do sada, zbog loše ocjene iz fizike u 2 .srednje, zbog djeteta koje slavi rođendan dok se mama na drugom kraju Evrope natječe sama sa sobom, ko da joj fali par dasaka u glavi. Hvala mami, hvala sestri, hvala svima…. Jedno stanje koje se ne da opisati riječima, isplatio se sav trud, sva muka, svi žuljevi, oguljene pete, upale mišića, otpali nokti….

U onom trenu kad se okitite finišerskom medaljom shvatite da sve u životu možete, da ste slobodni od svega, da nema nepremostivih prepreka i šta je najvažnije da snagom svoje glave i svojih nogu možete šta hoćete i gdje god želite…. Jer ja sam pretrčala 42 195 metara i ja sam maratonac!

I boli me briga koliko to patetično zvuči, danas je moj dan i mogu šta god hoću!

Supermenski ogrnuta astro folijom odlazim do garderobe, presvlačenje i tužan pogled na bolne bose noge. Ajme majko, to otprilike izgleda kao da ste satima držali stopala u vodi a pri tom vas je netko svaku malo tukao po prstima i tabanima.

Ali ništa ne može zasjenit sreću zbog istrčanog maratona, sve boli i kosa počinje bolit, pomalo se hladim i sad već osjećam svaki mišić, ali sreća, neopisiva sreća je stalno prisutna i ostat će prisutna… to je onaj doživljaj za koji se sa sigurnošću može reć da vam je promijenio život i pogled na svijet.

I evo prestat ću sa patetikom, neću više peglat sa emocijama i srećom, samo mogu svima koje sam slušala kako filozofiraju  o trčanju i maratonu ili me pitali koja si došla u cilj samo poručit, stanite na crtu i krenite, sve ostalo će bit legenda….

Suzana Marović

Obavijesti