Maraton.HR

MI SMO ŽUTI SA MARJANA!

29th MtVesuvius Race

Ocijenite sadržaj
(2 Glasova)

Nisam mislio pisati ništa o ovoj trci, dijelom i zbog toga što mi bolje idu neke druge vještine nego pisanje, međutim Mladenov ljubazni post nisam mogao odbiti.

Dakle, zahvaljujući NATO-u i MORH-u dobio sam prigodu provesti 6 tjedana tijekom rujna i listopada u Napulju, točnije u Lago Patriji, 40-ak kilometara sjeverno od Napulja radeći u NATO-ovom zapovjedništvu. Dok sam se spremao za odlazak provjerio sam mogućnosti za trening u bazi i okolici putem Interneta, ali nisu bile baš obećavajuće. Cestovne utrke u Napulju, triatlon klub Napulj, … sve jedno veliko ništa, barem u rujnu i listopadu. No, vidjet ćemo kada dođem tamo…

Kako to i obično biva, iznenađenje! Baza je doslovno raj za trening. Atletska staza sa  savršenim tartanom (tri trake), krug „uz žicu“ s unutrašnje strane 3 km, teretana iz snova - posebna dvorana sa spravama, posebna za fitnes, posebna sa treadmillom, sobnim biciklima, steperima i sl. Pa dvorana sa 20 spinner bicikli. Dvorana za mali balun, dvorana za squash. I na kraju, olimpijski bazen s 8 traka.

Naravno da sam dnevni ritam prilagodio tim blagodatima (jesam, i radio sam 8 sati na dan ako ste to mislili pitati), dijelom zahvaljujući i činjenici da se u tom dijelu okolice Napulja i nema baš šta za radit u slobodno vrijeme.

 Za šećer na kraju pobrinuo se jedan banner koji se naglo pojavio na ulazu u zapovjedništvo jednog jutra. Veliki natpis „Have you got what it takes?“ sa Vezuvom u pozadini i trkačem ispred. Jubilarna, 29. po redu, utrka na Vezuv. Otvorena samo za vojno osoblje i njihove porodice. I dok sam buljio u nju i polako shvaćao da mi datum utrke paše, baš taj vikend ću biti tu tijekom drugog dijela zadaće (nevjerojatna slučajnost, ovo je bilo prvi put da se utrka održava u drugom dijelu listopada, do sada je uvijek bila krajem rujna), čujem iza leđa „Kaj je Hrvat, misliš se prijavit?“ Slovenski pukovnik, na prvi pogled se vidi da je trkač - mršav, ispijene face. Ispada da je on istrča trku lani, neće mi kaže koliko mu je vremena trebalo, samo kaže da je bilo zeznuto. Naravno da sam se odmah otišao prijaviti - 20 eura, majica, prijevoz i okrepa uključeni. Pitam nabildanog Engleza koji je alfa i omega utrke koliko je lani trebalo pobjedniku - 54 minute, samo 6 njih ispod ure.

Kako sam kao kolegu imao časnika iz Luksemburga, odličnog duatlonca koji se tek uči plivati da bi se prebacio na triatlon, pokušavam ga nagovoriti da mi se priključi, ali bezuspješno. Međutim, nakon što je jedan vikend otišao turistički na Vezuv, govori mi da je cijela staza uspon, bez i milimetra ravnog, a da su najgori zadnja 2 kilometra. I da je neki njegov kolega što regularno trči 10 km ispod 38 minuta lani istrča jedva ispod ure. Ha, mislim se ja, tko je istrča Visočicu, ne boji se gušterice. I postavim cilj - ispod ure!

I tako, malo-pomalo došla je i ta nedjelja, pomno sam izabrao outfit - majica od TK Split, gaće od MK Marjan, i da bih sve to bilo modno usklađeno - roze bičvice. Kako je dan bio izuzetno vruć, i kapica na glavu protiv znoja - ljubičasta. Da me je slagao modni mačak, ne bi to bolje složio. Na polasku iz baze - 5 autobusa punih do vrha. Žena, dječice, to će sve trčat 2 i 5 km, ali i ozbiljnijih faca koji sliče na trkače. Svi se iskrcavamo ispred restorana na startnoj liniji za 10 km, ponuđeni su kroasani, čaj i kava, nabildani Englez drži pripremu prije trke. Dok ga slušam, vidim nekog omanjeg Francuza kako uzima kap po kap vode na prste i vlaži se po kosi. Nogice kao u Paše, majica nekog trkaćeg kluba u Francuskoj, odmah mi je došla misao „Ovi će pobijedit!“  Zadnji odlazak u WC, ovi što idu na 2 i 5 km ukrcavaju se u buseve i idu prema svojim startnim pozicijama. Cilj je svima na istom mjestu, na ulazu na vrh Vezuva. Zadnja slikavanja na startu, ekipa je nabavila i drona s kamerom koji sve to snima… i bum! Start.

Odlučio sam držati isti ritam koliko to bude moguće budući da nisam imao pojma kakva je staza. Također, čvrsto sam odlučio da neću hodati ni metra, pa šta bilo da bilo. Odmah na startu grupa od njih 15-ak se odvojila, vidim da onaj Francuz vodi. Nema frke, na kraju se mrtvi broje. Oznaka za 1. kilometar mi je promakla, pa ne znam ritam. Ali zato na dvojci - ispod 10 minuta, 14:50 na trojci. Na petici 28:30 min., još je to ispod 6 min/km. Idem naprijed, korak po korak, teško je, okuke, serpentine, ali ne odustajem. Svako toliko prođem nekoga iz one prve skupine, kontam njih 6-7 dotle, mene samo jedan koji me priđe, pa stane i šeta. Pa onda ja njega priđem. I tako stalno. Vruće je, okrepa je na 4. i 8. km, ali kako je barem dio staze u šumi, nekako se može. Počinjem prestizati najsporije s utrke na 5 km, na 8. km sam na 48 min. E sad bi trebalo zadržat tempo, ali Luksemburžanin je bio u pravu, zadnja 2 km su najteža, najstrrmija. Na stazi svako toliko ispisane poruke kao na Touru ili Giru, oznake koliko je kome trebalo biciklom do te točke. Koliko god mislio da sporo trčim, skoro cijelim putem prestižem bicikliste koji jadni u 1. šajbi pokušavaju uzbrdo, idu - ali dosta njih sporije od mene. Evo i zadnje okuke, vidim cilj. Na ulazu u cilj šator, naravno da sam opalija i glavom u nisko postavljenu šipku šta drži tendu. Ma nema veze. Gotovo! Oko 1:02:30 na kraju, 9. mjesto od 80-ak prijavljenih. Medalja, majica, energetski štapići, standardna priča. Možda sam moga malo brže, ali nije važno. Nisam hodao ni milimetra.

Pobjednik je, naravno, bio Francuz, jedini ispod 50 minuta, skinija je rekord staze za 4 minute. Nažalost, ne mogu reći bit će bolje sljedeći put jer male su šanse da ću opet u Napulj, ali zato ostaje zadovoljstvo da sam jedini Hrvat koji je istrča ovu utrku.

Silvio Amižić

Obavijesti