Maraton.HR

MI SMO ŽUTI SA MARJANA!

Sportski vikend u Crnoj Gori

Ocijenite sadržaj
(2 Glasova)

 

Jaka delegacija našeg kluba nastupila je na Podgoričkom maratonu i polumaratonu koji se održao krajem listopada. Evo izvješća iz pera Denija Dumanića.

Crna Gora – sportski vikend

Da, to je bio vikend za pamćenje. Bilo bi mi žaj da nisam bio sa ekipom. A sve je počelo puno miseci prije kad mi je Sindik ubacija bubu u uvo za maraton u Podgorici. Odma sam se prijavija, ali sam se dugo premišlja oću li poć, posebno nakon Zg maratona i svih nuspojava istrčanih 42195 metara u ne baš visokoj organizaciji. Konačno sam se odlučija tek kad sam se dodatno „satra“ na lizi u četvrtak i Sindik mi opet provalija „Ima ti jedno misto sa nama, ideš li?“

I tako smo se našli u petak popodne, posjetili mjenjačnicu za uzet eure i partili put juga. Izlaskom iz Splita pomalo nas je uvatija mrak, ma smo isto povremeno stajali i zabavljali se susretima posada iz dva auta sa pilotima Sindikom i Čubijem. Negdi oko 10 uri navečer prolazimo i granicu te se uskoro ukrcajemo na trajekt za prić priko Bokokotorskog zaljeva. Eto nas uskoro i kod Sindika doma u Tivtu, ostavljamo stvari i slijedi potraga za Nikšićkim pivom, naravno tamnim. Ubrzo smo ispraznili rezerve u butizi šta je bila otvorena do ponoći, uzelo se nešto proteinskog goriva u pečenjarnici Kraba Keba i eto nas u večernjoj šetnji Tivtom. Moram priznat da me misto ugodno iznenadilo jer je uz svoju starinu uspilo i ukusno utrošit uloženi strani kapital. Na rivi smo naletili i na privezani školski jedrenjak Jadran (koji se oduvik tako i zvao, ipak sam bio u krivu...) i pošto ga Hrvatska potražuje oma su pali prijedlozi da se vratimo sa njim, ali to bi mogli ostavit za slijedeće lito kad Sindik misli organizirat sprint triatlon u Tivtu. Negdi oko dvi ure iza ponoći eto nas nazad kod Sindika i nakon kraćih priprema, slijedilo je čekanje jutra uz remećenje sna uz komarce i lavež susidovog psa. Osvanija je jedan lipi sunčan dan, koji nas je jednostavno pozva da se spustimo na more u izviđanje staze za budući triatlon. Naravno slijetilo je točavanje nogu, a Sindik je mora obuć dres TK Splita i odradit jedno kraće plivanje a sve zbog promocije triatlona u Crnoj Gori. U međuvremenu smo naletili na jednu poveću školjku u plićaku za koju se kasnije pokazalo da je izvadija ronioc koji je Kiku zavarao da je „vrulja“. Slijedeći plan prema našem turističkom vodiću Sindiku je bio obić dio Bokokotorskog zaljeva i popet se na Lovćen. Tako smo i napravili a šta smo vidili virujem da će vam Sindikove slike uspit dočarat. Uz obilje lipota za odmorit oči i dušu popeli smo se (uz izbjegavanje odrona na cesti) i do drugog vrha Lovćena na priko 1600 metri di se nalazi i Njegošev mauzolej. Nakon predaha na vrhu uz uživanje u prekrasnoj panorami, počeli su nam štumici govorit šta dalje...naravno spiza, tako da je slijedio spust u Tivat (uz pregledavanje buduće biciklističke staze 1. Tivatskog triatlona) i traženje restorana za umirivanje štumika. Naravno da nema smisla opisivat vam kako je bilo kad gladni maratonci sidnu za stol. Uz dosta tamnog Nikšićkog piva slijedio je povratak kod Sindika. Barić i njegova lipša polovica su se potrudili za napravit palačinke dok smo Sindik i ja još jednom otišli na mjerenje staze za triatlon, uz istovremeno išćekivanje busa koji je dovodio Jakova iz Splita (nažalost nije bio od početka sa nama jer mu je sin Ivan imao zdravstvenih problema i završio u bolnicu). To je bilo iznenađenje za svih da se Jakov odlučio autobusom na put za Tivat, a još veće iznenađenje je bilo za mene kad je Jakov onako umoran zaspa...ujutro je bilo pilotine ispod njegove postelje...hehehe.

Tu večer se minjala ura pa smo mogli odspavat uru duže, čak do 6 uri iako nas je Čubijev mobitel probudija puno ranije jer je osta po starome vrimenu. Slijedilo je jutarnje spremanje za Podgoricu di nas je čeka maraton i polumaraton zakazan za 10 uri. Naravno sve je prošlo po planu, a prije starta smo susreli i našeg kolegu Ivicu Šošića koji je rekao da je stigao sa biciklom iz Splita, što mu i njie bilo za povirivat u tome trenutku. Utrka je startala na vrijeme, na prvom kilometru svi su bili zajedno a onda su polumaratonci krenuli prema cilju u Danilovgradu, a ja sam samostalno krenuo na maraton sa jednim krugom skoro do albanske granice i nazad u Podgoricu. Maraton kao maraton, to ne triba opisivat, osim da je staza izuzetno ravna, sa okrijepama svaka 2,5 km (voda, cukar i limun). Uz skoro čitavu stazu ima svita koji znatiželjno pitaju odakle je koji trkač. Tako sam pri spomenu Hrvatske, Dalmacije, Splita i naravno Hajduka znao izazvat različite emocije kod publike...hehehe. Sustigao sam Šošića negdi na 28 kilometru di pita ima li ko pivu ... Nakon 3 ure i 43 minute stigao sam i do cilja di me ostatak ekipe dočekao sa pljeskom, da bi se zajedno uputili na tuširanje u svlačionice stadiona NK Budučnost, di smo iskoristili susretljivost čuvara i slikali se na travnjaku. Slijedila je pasta parti i povratak prema Tivtu, ali smo u međuvremenu zastali u Budvi. Naravno, točavanje umornih nogu i ...opet Sindik u moru, ovi put po mraku. Obilazak Budve mi je potvrdio činjenicu da su Crnogorci stvarno kvalitetno spojili starinu i friški kapital (kažu Ruski). Posli malo điravanja, pala je napamet ideja da „napadnemo“ jednu pizzeriju, šta smo svi sa oduševljenjem i prihvatili. Tamo je bilo naručivanja i repeta uz zalivanje tamnim pivom, a meni se baš i nije puno jelo...ne znam je li od umora ili zbog neugodnih vijesti sa Poljuda.

Nakon još jedne noći uz pilotinu osvanija je opet sunčani dan...ponediljak. Sindik je otišao u lov na sponzore a mi smo „napali“ jednu pekaru i nakon toga prošetali umorne noge priko sunčanog Tivta. Oko podne je slijedio povratak u Domovinu uz jedno iznenađenje na oduševljenje svih, a to je legendarni Ivica Šošić na bicikli nešto nakon iskrcavanja sa trajekta, a na putu za Split. Tek tad sam povjerovao da je došao na bicikli...i još je i maraton završio (Teta Asja mi je 01. 11. rekla da joj se javio pri povratku u utorak oko podneva iz Živogošća i da je to uradio u spomen na našeg prijatelja Ivicu Radeljića....BRAVO ŠOŠIĆU). Eto kako nam je bilo taj zadnji vikend u listoadu 2011.te, a ako ste od volje to i samostalno doživit imate vrimena već dogodine u lipnju, na 1. Tivatskom triatlonu.

REZULTATI

Deni Dumanić

Obavijesti