Maraton.HR

MI SMO ŽUTI SA MARJANA!

Istanbul, grad velikih brojeva

Ocijenite sadržaj
(7 Glasova)

Kao što sam rekao u naslovu, sve u vezi Istanbula je veliko, i grad i broj ljudi i promet. Tako je velik bio i broj naših članova i prijatelja koji su krenuli u grad na Bosporu. Povod je naravno bio maraton u Istanbulu. Ovaj projekt se odavno kuhao, prvo u glavi Kike Sindika a onda je polako sve skupa došlo i nama svima do svijesti. Više od same utrke nas je interesirao grad koji je nešto posve drugo od onoga na što smo navikli u našem okruženju.

Utrka svi skupa imamo napretek, gotovo svi koji smo išli u Istanbul u prethodna dva mjeseca smo nešto otrčali (Zagreb, Ljubljana, Otok, New York, Budimpešta...). Stoga, nekima od nas ovaj izlet je bio više turizam a manje sport. Naravno, bilo je tu nekoliko ljudi koji su u Istanbulu trčali svoje prve maratone a kao i nešto drugo, prvi se uvijek najduže pamti!

 

Dan prvi (četvrtak)

Dogovoren je polazak sa autobusom firme Madunić u 7:00h sa Lovrinca prema Sarajevu. Moram odmah na početku istaći nekoliko osobnih rekorda a još nismo ni krenuli! Kike je došao 5 minuta prije a Denis zakasnio samo 15 minuta!

Autobusom klizimo preko graničnog prelaza Orah pa uz Neretvu prema Mostaru i Sarajevu. Dočekuje nas oblačni glavni grad Bosne i Hercegovine. U hotel Inzit dolazimo u ranim poslijepodnevnim satima. Idemo u centar grada na Baš-Čaršiju, naravno cilj su ćevapi. Upadamo u jednu od poznatijih ćevapđinica u gradu zvanu "Željo". Na prvu loptu nam izgleda kao da nema mjesta kada se nas 30-ak odjednom unutra pojavilo ali čim su nas ljudi vidjeli da dolazimo, kao po naredbi su skočili na noge i napravili nam mjesta. Ćevapi izvrsni, divimo se spretnoj usluzi i simpatičnom konobaru. Na drugom mjestu se popilo nešto rakije (neki malo više od nešto!). Još malo šetnjice po gradu i vraćamo se u hotel. Tamo većeramo i komentiramo rezultate lige na Marjanu. Vidimo da je leteći sve jači, nadamo se dobrim vijestima sa Stareka. Pri kraju većere nam se pridružuje Siniša koji je došao redovnom autobusnom prugom. Sad smo kompletni!

 

Dan drugi (petak)

Još nije ni svanulo a mi krenuli prema aerodromu. Pojavljuje se i Tanja koja je došla autobusom iz Beograda negdje usred noći. Kao što je Kike rekao, stvarno je blizu. Putovnice, prtljaga pa ulazimo u Pegasusov avion. Letjet ćemo 1:50h a na satu će pokazivati sat više jer je Turska jednu vremensku zonu istočnije od nas. Zabavljaju nas sigurnosna upozorenja na ekranima iznad naših glava u kojima su angažirali djecu. Na istim tim ekranima pratimo naš let od oko 970km. Letimo preko Srbije i Bugarske, naš let pratimo preko ekrana. Kroz prozorčiće se vide samo oblaci iznad koji letimo. Polako se spuštamo prema našem odredištu, ispod nas izranja ogroman grad. Prvo mi u oči upada velika luka i nebrojeni brodovi koji na sidru čekaju svoj red ulaska u luku.

Sljećemo na aerodrom u azijskom dijelu grada (Sabiha Gokcen). Dočekuje nas dogovoreni autobus koji će nas odvesti do poznatog trga Taksima. Dugo se vozimo i gledamo zgrade oko nas. Promet nevjerovatan, neboderi, hortikultura, zastave, sve nešto ogromno. Prelazimo preko Bosporskog mosta (kažu cure da je viđen u serijama?!) i ulazimo u Europu. Dolazimo na Taksim i tražimo smještaj za većinu ljudi koji su došli. Put nas vodi preko ulice Ištiklal koja je zapravo avenija. I to kakva! Ulica je duga gotovo kilometar i pol i proteže se od trga Taksim do kule Galata. Ulica je pješačka, ljudi kao u mravinjaku (wikipedija kaže da tu prođe oko 3 milijuna ljudi dnevno!). U toj ulici ima svega što promislite da bi vam ikada moglo trebati plus ulični prodavači kestena, školjaka nekakvih igračaka i tko zna još čega.

Ovo Ištiklal u prevodu znači neovisnost. Smještamo većinu ljudi pa Kiki i ja idemo naći naš apartman koji je nešto niže od navedene ulice. Prolazimo pored talijanske gimnazije Galileo Galilei, u blizini je i crkva Svetog Ante, to je sve utjecaj Genove s kojom je Turska imala jake trgovačke veze. U blizini je i gimnazija Galatasaray, na vratima su prepoznatljiva slova G i S crvene i žute boje. (Drogba tamo igra, mislim nogomet, ne ide u gimnaziju!).

Pojeli nešto pa krenuli naći prijevoz do dvorane u kojoj se dijele startni brojevi. Izbor je pao na Dolmuš, kombi koji vozi na određenoj pruzi ali ne kreće dok se ne popuni. Popunjavanje nama nije bio problem, utrpalo se nas 20 u dva kombija i tada smo shvatli što Dolmuš (zgnječen) u stvari znači. Promet strašan, ako postoje dvije trake u njih usporedo upadaju 3 auta a u 3 trake 5 vozila (auta, kombija, autobusa, kolica...). Sve se rješava trubom i dogovorom, prometni znakovi su za ukras. U kružni tok ispred nas upada tip na bicikli i prolazi neokrznut, ako treba ide se preko rubnika i u suprotnom smjeru. Ovo je stvarno teško opisiva avantura!

U dvorani u kojoj inače svoje domaće utakmice igraju košarkaši Anadolu Efesa preuzimamo svoje startne brojeve i obilazimo ne baš prebogati sajam sportske opreme. Vraćamo se u grad i idemo jesti u već spomenutu pješaćku aveniju Ištiklal. Upadamo u jedan od tamo popularnih Lokatensija, samoposlužnih restorana koji naplaćuju po tanjuru. Većer provodimo u kafiću, pored smještaja. To nam postaje svojevrsna baza a konobar brko kao brat! Opustili smo se poprilično, možda i previše...ovdje završavam opis ovog dana :)!

 

Dan treći (subota)

Za danas smo planirali obilazak starog dijela grada i nakon toga raniji odlazak u krevet jer je sutradan maraton (zbog toga smo tu, zar ne?!). Pješke smo krenuli prema Galata mostu koji je jedan od tri mosta koja premošćuju Zlatni Rog, dugi uski zaljev koji s jedne strane omeđuje poluotok na kojem su gotovo sve znamenitosti Istanbula. Na mostu nebrojeno ljudi lovi, prolaze brodovi koji prevoze ljude u raznim smjerovima. Ispod mosta i u njegovoj blizini su mnogobrojni riblji restorani.

Pratimo tramvajsku prugu po savjetu naše Iris i dolazimo do velikog parka na čijim krajevima su Aja Sofija i Plava džamija. Turista krcato (kako je tek usred sezone?), mi idemo prema Plavoj džamiji, pravog imena Sultan Ahmetova džamija. Impresivno, nema što, između dnevnih molitvi, zapravo klanjanja kojih je 5, puštaju se posjetitelji. Naravno, strogo se pazi na red, skidaju se cipele, žene pokrivaju glavu. Unutrašnjost bar za mene još impresivnija, vidim zašto je ovo jedna od najpoznatijih građevina na svijetu. Posjećujemo i staru cisternu u kojoj nastaje epohalna fotografija na vrhu ovog članka.

U povratku svraćamo do Bazara koji ima cijeli labirint ulica i u kojem ima svega ali baš svega. Troše se lire (27 lira je 10 eura) i u sumrak hodamo prema kuli Galata koja nam služi da bi našli našu aveniju Ištiklal koju smo pretenciozno nazvali Marmontovom. Opet prolazimo pored nebrojeno ljudi, buka je neopisiva!

Pekle se palačinke na kraju te večeri i traži se gel više, kao ranije ćemo leći a opet smo doćekali ponoć.

 

Dan četvrti (nedjelja)

Nebi vjerovali, ali danas je maraton! Na Taksimu su autobusi koji nas voze na azijsku stranu Bosporskog mosta gdje je start. Prohladno je, puše vjetar što nije čudo pošto smo pored morskog tjesnaca i relativno visoko. Na samom startu ubacujemo stvari u autobuse koji ih voze na cilj i srećemo neke poznate ljude. Nešto Puljana, neki tvrde da su sreli ljude iz Varaždina i nekoliko Beograđana koji se javljaju našoj Tanji. Turska himna pa govor gradonačelnika popračen glasnim negodovanjem domaćih trkača (kao da smo doma!). Start, kreću svi odjednom, most nam se pokazuje u svoj svojoj ljepoti. Gledam desno i vidim drugi most preko Bospora iza kojega se vodi put do Crnog Mora...lijevo je Mramorno More, Aja Sofija. Ovakvi prizori ostaju u memoriji za cijeli život!

Prelazimo most i počinje dugi uspon što nije čudo jer se taj dio grada zove Bešiktaš što u je u prijevodu stijena koja plače. Nema nešto ljudi koji navijaju ali nas barem nitko ne gađa ili trubi na nas. Svako malo čujem poticajno "ajde!", sve se nešto osvrćem i mislim koliko to ljudi iz naših krajeva ima tu. 10-ak kilometara mi je trebalo da shvatim da "ajde" na turskom znači ajde! Ko mi je kriv kada ne gledam njihove serije.

Prelazimo Galata most pa idemo desno uz obalu Zlatnog Roga prema dijelu grada koji se zove Fener (ljubiteljima nogometa je ovo nešto poznato). Izgleda mi kao da trčimo kroz Kaštela uz more...okret pa nazad, gledam gdje su moji iz kluba. Vidim neki su ozbiljno krenuli, biti će rekorda. Ponovno dolazi uspon i prolazimo kroz akvadukt, nizbrdo prolazim Kikija. Preblizu je bio New York, ne može jače. Ja lagano klapam i prvu polovicu prolazim za sat i pedeset minuta. Spuštamo se uz Mramorno more i cestom idemo prema Ataturk aerodromu. Dobra je stvar što mogu gledati trku s najboljeg mjesta, prolazi Kenijac, pa njegova pratnja, pa Kenijke i tako redom...nama jadnicima s druge strane ceste to izgleda munjevito brzo. Sve više padam u tempu i onda naposljetku hodam. Vidim moje preko ceste, dozivamo se, isto to rade brojni talijani i pokoji turčin. Pretiču me mnogi znani i neznani, Mirela, Tanja itd. Malo trčim, malo hodam, sada mi je more s desne strane a na moru mnogo brodova. Sunčan je dan, kada već katastrofalno trčim neka bar uživam u pogledu.

Ovaj dio grada se zove Zeytinburnu što bi po naški bila uljara a cesta kojom trčimo nosi naziv po J. F. Kennedyu što nije čudo s obzirom koliko je taj američki predsjednik bio značajan za noviju tursku povijest. Par kilometara prije cilja mi se ukazuje Koce sa svojom svitom i daje mi podršku. Ja sve nešto kalkuliram kako bi ipak primjereno, tj trčeći, ušao u cilj. Zadnja uzbrdica u Gulhane Parku (Gul se čita Džul i znači Ruža!), nemam pojma kako ali dolazim do cilja pred Ajom Sofijom gdje ipak ima nešto navijača. Završavam svoj osmi maraton za nešto više od 4 sata, jako loše ali me to nije puno briga.

Ostali slomljeni ali zadovoljni, Pašo srušio svoj rekord skoro za sat vremena, Denis, Dario i Proso oborili svoje rekorde, Grgat standardno dobar, Vuko s jednom nogom i rukom nekako ušao u cilj. Bijeli Bizoni u ekstazi, Mijo piva Mišu Kovača, Mirela plače, Ana Medena se smije, dočekujemo Kikija, Ana Forska i Jakov zadnji od naših ulaze u cilj. Posebno emotivan trenutak za sve one kojima je ovo prvi maraton.

Hodamo polako prema Ištiklalu, prolazimo pored Velike Porte, mjesta s kojeg se upravljalo Otomanskim Carstvom a koje je često spominjano u našoj književnosti. Nisam siguran da je to ikome osim meni palo taj trenutak na pamet, svi hodaju kao po jajima. Dan je prekrasan, domaći koriste ceste bez prometa za šetnju.

Večeramo u restorančiću u čijem izlogu se ručno izrađuju minijaturni tortelini. Jedem svoj tanjur, pola od Iris i piletinu od Ane Paške. Ipak je maraton iza mene.

 

Dan peti (ponedjeljak)

Danas nam je u planu otići do akvarija i detaljnije prošetati po Bazaru. Do akvarija smo došli pola sata prije otvaranja pa se zabavljamo gledajući kako avioni slijeću na Ataturk aerodrom koji je u neposrednoj blizini. Kao po špagu, jedan za drugim, u razmaku manjem od minute se pojavljuju na obzoru.

Akvarij prekrasan, mjesto koje svakako treba posjetiti. Podjeljeno je po morima i oceanima, počinje sa Karadenizom, Mermerdenizom i Akdenizom (Crno More, Mramorno more, Mediteran) i sve tamo do Amazonske prašume. Slikamo se uz stakla, gledam one Pice i Komarče koji predstavljaju Mediteran i mislim se zašto mi nisu tako blizu kada imam pušku!

Simpatični taksist nas odvozi do Bazara, nakon kojeg se spuštamo do mora i upadamo u ulice uz Bazar koje su dosta jeftinije i specijalizirane su. Ide ulica pozamanterije, pa torbi, tu je puno manje turista a više domaćih. Toliko toga ima da nebi mjesec dana bilo dovoljno! Napravili mali đir brodom i još prošetali do Taksima. Večera i ćakulica u apartmanu, iznose se teorije uspjeha, šta je bilo na kojem kilometru.

 

Dan šesti (utorak)

Rano se dižemo i idemo na autobus koji nas vozi prema aerodromu. Ponovno se približavamo mostu na Bosporu preko kojeg smo trčali. Ne znam koliko bi puta morao tu proći da mi dosadi ovaj pogled na zadivljujuću kombinaciju prirode i ljudskih ruku.

Odlazeći razmišljam što smo sve propustili vidjeti. Čini mi se da bi tek sada trebalo tamo otići i na miru obaći neka mjesta. Ipak, bili to bio gušt bez ove lude ekipe?

Sve predrasude u mojoj glavi (ako ih je uopće bilo) su srušene posjetivši Istanbul. Iako na jednom kafiću u gradu piše da smo "Dobro došli u grad organiziranog kaosa", naglasak treba staviti na riječ organizirani. Promet na trenutke izgleda kaotično, kad smo došli mislili smo da će nas stampedo zgaziti ali ljudi moji radi se o gradu od 14 000 000 stanovnika, površine 150 puta 50km!

Kako je jedan britanski autor zapisao, "Kada imperijalne prijestolnice prestanu s osvajanjima, postaju katedrale biznisa i zajebancije!" mislio je na London i Beč a ja bi u taj krug uvrstio i Istanbul. Ovdje se radi i to ozbiljno. Ljudi su vrijedni i uredni, skoro ti bude neugodno reći da si iz zemlje koja se kune na turizam.

Ulice su čiste, stalno netko nešto čisti, poslužuju besprijekorno uredni konobari, svi taksiji izgledaju isto, tramvaji i autobusi kao da su jučer iz tvornice. Na već spomenutom Ištiklalu nisam primjetio ni jednu fleku od žvakaće gume a od oko 3 000 000 kompleta zubi koji tuda prođu svaki dan, bar par tisuća nešto ima u ustima!

Naravno, ako ste jedan od onih kojima sve ovo ide na živce, riječ "mrzim" koristite u svakoj drugoj rečenici, ako vam smrde ljudi ljudi zato što su tamniji od vas, ako ne volite hranu koju niste ni kušali i ne zanima Vas ništa pod milim bogom onda ovo nije grad u koji trebate otići. Zapravo, nemam ideju što bi s vama, njušne halucinacije su ozbiljan simptom (kažu neurokirurzi), možda vam je najbolje nabaviti najljepšu sliku ikada naslikanu - veeeliko ogledalo!

Dok smo se vraćali ponovno preko Sarajeva, već smo pričali i kombinirali sve u vezi Rima i tamošnjeg maratona na proljeće. Čovjek se lako navuće na ovo, samo da je novaca!

Split nas je dočekao okupan pljuskom, razbježalo se društvo ali je ostala zajednička uspomena na divno druženje u gradu koji ostavlja snažan dojam.

 

Mladen Levačić (barba Mladen)

Obavijesti