Maraton.HR

MI SMO ŽUTI SA MARJANA!

Ljubljana (kronika jednog puža)

Ocijenite sadržaj
(3 Glasova)

Nakod što je Ane nadahnuto pisala o svom doživljaju Ljubljane, red je da i ja nešto o svemu kažem pošto mi je ovo treći jubilarni Ljubljanski maraton. 

Prve godine sam iz kluba išao samo ja u društvu Maksimovića, lani nas je bilo 9 a ove godine preko 20. E sad, ili ja dobro smantam ljude ili je ovo utrka na koju treba otići...prosudite sami.

Nas 15 (i Karmen) je krenulo u subotu ujutro minibusom uz vozača Ivu Sedlara. Sljedeću noć se micao sat unazad što su neki naši članovi shvatili kao micanje sata unaprijed noć prije pa je bilo malo kašnjenja.

Autoput, Janjče, Metlika, BTC. Lagani šoping i skupljamo Grgata pa idemo prema Slovenijalesovom paviljonu gdje se dijele startni brojevi i paketi. Upravo tom cestom ćemo sutra trčati pa Pave znalački provjerava kvalitetu asfalta. Nije zadovoljan pripremom staze, fali tu ruka Rene Fleissa!

Vila Veselova prima naših 14 ljudi, u jednoj sobi je 8 mužjaka a u drugoj 5 žena uz Darija, slično je bilo i lani, Dario, želiš li nam poručiti nešto?

Pave i ja idemo na malo ekskluzivnije mjesto jer se ne denjamo s ovim jadnicima. Hostel Trezor, friško otvoren, tako se zove jer se nalazi uz trezor Nove Ljubljanske Banke (da, da, zločinačke, pljačkaške, mamicu im slovensku....). Zgrada ima 4 kata i svaka soba je na temu neke valute koje više nema, imate sobe sa zlotima, šilinzima, ex yu dinarima. Pogađate, nas je dopala soba na temu dinara...jedva sam zaustavio Pavu u napadu domoljubnog bijesa!

Apsolutno svi u tom hostelu imaju neke veze sa maratonom, iznad Pave spava neka blida Britanka a iznad mene hm, neki malo škuriji azijat (Pakistan, Indija, tako nešto) a ostalo po hostelu su "naši".

Otišli smo u Pomfa na večeru kao i lani, na hrani se vidi da je gazda koji je ujedno i kuhao nedavno umro. Mislim, nismo njega kušali ali ovi koji kuhaju sada se nisu baš iskazali.

U povratku sa večere srećemo Bijele Bizone i neku ekipu trkača iz Beograda, slikamo se uz Tromostovlje i Prešernov spomenik, to je baš srce grada. Toplo je, osvjetljena Ljubljanica mirno teče a mi smo na pola puta kratkog rukava i tankog dugog. Tko se više sjeća lanjske mećave.

U hostelu smo Pave i ja i zabavljaju nas izreke slavnih osoba u vezi novca. U našoj sobi piše (na engleskom) "Novac ne može kupiti sreću ali može vrstu nesreće koja vam je najdraža."

Spavam uredno ali se budim u 5 po novome jer se makao sat. Vidim svi u sobi su ko zaklani, di ću sada. U 5:30 izlazim iz sobe i vidim nekoliko ljudi u velikom dnevnom boravku kako gledaju televiziju. Muči ih isti problem kao i mene, na televiziji se vrte neki motori po stazi, gledam u to a ne vidim, samo čekam svitanje.   

Završne pripreme organizatora teku, svi su na svojim mjestima, ograde su postavljene još jučer, zone za start na Slovenskoj cesti su spremne, šatori ispred skupštine Slovenije i cilj na Kongresnom trgu. U već spomenutim otvorenim šatorima ispred skupštine, večer prije je ostavljeno nekoliko paleta bočica sa vodom i isto toliko banana (skroz bez nadzora). Tako ćemo i mi napraviti prije sljedećeg Duje na Rivi!

U 8:30 ide utrka na 10km, ja se vraćam u hostel na marendu. Šareno društvo navalilo na mazalice i salame, Pave i ja ih gledamo s prezirom, svaka neumjerenost u hrani je nama strana!

Idemo do Vile Veselova, svi su preživili noć, samo očekujemo našu prvu violinu Juru. Kako je Jure svjetska faca, nalazi nas bez po muke. Vazelin, gelovi, čokoladice, kape, maske, peraje...u 10:00 idemo prema startu. Oni ambiciozniji idu u prednje zone, Pave, Sedlar, Mišel i ja ulazimo u treću (izbacite uljeza!). Standardni bubnjevi i ludilo atmosfera, na ovo se ne možeš priviknuti nikada.

Krećem tempom malo preko 5 min po kilometru i sve izgleda nekako dobro. Svakih par metara naletim na nekoga poznatoga, očito je da starim, nakupilo se poznanstava. Na svakoj okrepi pijem, uzimam gel po rasporedu, sve mi nekako taman. Završavam prvi krug za 1:47, točno po planu. I onda, malo prije ulaska u šumu Tivoli (negdje 24. km) kao da me je netko ištekao iz zida. Nemam snage ni za hodanje, uzima gel, pijem, šetam i povremeno trčkaram. Pretiču me ljudi i bodre da krenem. Da nije toga, odavno bi odustao. Šlepam se uz neku zagrebačku ekipu, pa onda uz čovika iz Pule kojega muče grčevi i na završnom pravcu uz makedonca kojega na bicikli prati slovenac. Makedonac i ja migamo jedan drugome i planiramo slovencu oteti biciklu.

Ta moja muka drugog kruga je trajala skoro 2 i pol sata, na kraju sustižem čovika kojeg znam s Marjana (Pave mu zna ime), pred ciljem pozdravljam Tanju i njeno društvo. Vrijeme 4:14, to mi je od mojih 7 istrčanih maratona rekord naopako!

Moji me u cilju dočekuju s nevjericom, dočekuje me svećenik za posljednju pomast, već su i kapsel naručili...

Čujem da je Pave skoro dobio Kenijku koja je trčala maraton, ušao je u cilj u policijskoj pratnji.

Ivo Sedlar uspješno završava svoj prvi maraton i s pravom ga smatramo herojem naše ekspedicije. Gledamo kako hoda, nije da nas je briga za njega nego nas zanima kako će nas voziti.

U povratku, umjesto u Macole, stajemo u Josipdolu i jedemo divljač predvođenu medvjedom. Vegetarijanka Ana Cvitanić je oduševljena!

Skoro je kraj listopada a temperatura ne pada, lani smo se jedva vratili a ove godine bez po muke i u normalnu uru.

Na kraju mi na pamet pada misao napisana u WC-u hostela Trezor (opet moj prevod!).

"Kada bi govno postalo vrijednost, siromašni bi se rađali bez šupka!"

 

Mladen Levačić

Obavijesti