Maraton.HR

MI SMO ŽUTI SA MARJANA!

Zagrebancije

Ocijenite sadržaj
(3 Glasova)

Jesen je doba godine kada mnogi ljudi osjećaju olakšanje nakon dugih ljetnih vrućina. Neki možda pate i od depresije, a oni koji su ljeto iskoristili za treniranje, dolaze na svoje, jer im s padom temperature obrnuto proporcionalno raste forma i unutarnja energija.

Stoga nije ni čudo što se u baš ovom razdoblju održava veliki broj cestovnih utrka. Jedna od njih je i tradicionalni, 22. po redu, Zagrebački maraton, najmasovnija utrka u Hrvatskoj, na kojoj članovi našeg kluba zadnjih nekoliko godina redovito nastupaju u velikom broju. 

 

Dok su neki u metropolu otišli u vlastitom aranžmanu, iz Splita je u subotu ujutro organizirano krenula dobro utrenirana ekipa, a po imenima možete zaključiti da se radi o kvalitetnim pojedincima, sklonim timskom radu, te spoju mladosti i iskustva: Mladen Levačić (driver), Denis Rajčević (tehniko), Rade Kaličanin (designer), Ana Piplica (baka s kolačima), Ivica Braica (veteran), Ivan Španjić (superbrzi), Ana Aljinović (plava munja), Zdravko Jadrijev (debitant), te moja malenkost (šugaman). 

 

Nakon manjih komplikacija oko okupljanja, ukrcavanja, razmještanja i ostalog, konačno polazimo. Nema nervoze, put jest dug, ali imamo vremena napretek. Putovanje protječe u razgovorima, ozbiljnim i neozbiljnim, dosjetkama, vicevima i svemu i svačemu. Nakon kratke stanke na odmorištu Janjče, ulazimo u kišni dio, ali i na to smo spremni, jer smo svi proučili vremensku prognozu za naredna 24 sata. U Zagreb stižemo nešto iza 15 sati i odmah odlazimo na Trg bana Jelačića (startno mjesto), podići startne brojeve i pakete. Tamo je već sve u znaku sutrašnjeg događaja, brojni šatori, muzika s razglasa. Nakon obavljenih formalnosti pada dogovor za sutra, a potom se razilazimo kud-koji-mili-moji. 

Jutro me dočekuje vlažno sa sumaglicom, malo je i hladno, ali nema kiše, to je najvažnije. Uvjeti za trčanje izgledaju idealni. Na trg stižem malo prije 9 sati, pomalo pristižu i ostali. Presvlačimo se u šatoru, ispod klupskog dresa ostavljam majicu, za svaki slučaj. Hladnoća i vlaga čine svoje, te se počinjem zagrijavati prije 9.30. Desetak minuta prije starta ulazimo na startno mjesto i hvatamo što bolju poziciju. Trg je prepun ljudi, atmosfera je opuštena i vesela, puna pozitivne energije. Hitac označava start i rijeka ljudi kreće prema izlazu s trga.

 

Zbog gužve na startu krećem sa zadrškom,  zatim malo hodam, a onda počinjem trčati onoliko koliko mi dopuštaju trkači ispred mene, povremeno u cik-cak liniji. Nakon par stotina metara, zastoj! Komentari u stilu: crveno na semaforu, izazivaju salve smijeha, a zapravo je krivac štekat koji je zakrčio ulicu. U dobrom raspoloženju stižem na oznaku 1.km u tempu 5.14. Nekako mi se čini presporo, pa malo dodajem gasa, ali previše, te 2.km prolazim za 4.34. Odlučujem usporiti i držati tempo između 5.00 i 5.10, ali to nije lako, jer je oko mene puno trkača, međusobno se prestižemo i tako vučemo jedni druge. I na 3. km tempo je još znatno brži od 5.00.

 

Prva dionica staze vodi od trga do okreta u Dubecu na cca 7,8 km . Negdje na polovici puta prolazim kraj našeg "najljepšeg" stadiona. U meni se budi duh torcidaša, naviru sjećanja na mnoge odigrane derbije, dobivam dodatnu motivaciju i energiju. Dolaskom na prvu okrepu tempo malo pada, ali je još uvijek u okvirima planiranog. Osjećam se dobro, vidim da mi se kockice dobro slažu i da će ovo biti moj dan, te nastavljam u istom ritmu. Približavam se okretu, a iz suprotnog smjera već dolaze oni najbrži. Ima tu i poznatih lica, dajemo im podršku, a oni uzvraćaju osmijehom. Uskoro stižu i naši, bodrimo se međusobno kao da smo u šetnji, a ne u utrci. Stižem konačno do okreta i krećem u suprotnom smjeru. Prolazno vrijeme je brže od 39 minuta, što je više nego dobro. U oba smjera kreću se duge kolone trkača, a ima ih raznih profila, od kvalitetnih sportaša, rekreativaca, do onih "važno je učestvovati". Ipak, poseban dojam su na mene ostavili članovi "adidas škole trčanja". Trče zajedno podijeljeni u grupe, plešu, pjevaju, mašu okupljenima; kad vidite toliko životne radosti oko sebe, sretni ste što ste tu i osjećate neku novu snagu u sebi.

 

Prolazim 10.km, a uskoro stižem i na drugu okrepu. Vidim da je tempo još uvijek brži od 5.00 i počinjem razmišljati jesam li možda preforsirao, jer sam tek na polovici, ali slijedi malo lakši dio. Iako je staza ravnog profila, na nekim dionicama postoje blagi nagibi, koji se ne vide golim okom, ali imaju utjecaja. Mirno nastavljam dalje prema centru grada, svjestan da imam u nogama ne samo PB, nego i rezultat ispod 1.50, što je bio drugi plan. Kolona trkača se razvukla, ali ima dosta gledatelja uz stazu, tako da podrška stiže. Skrećem u ulicu koja vodi prema trgu i tu skoro dolazi do sudara s jednim trkačem, kojemu sam, prelazeći ga u zavoju, presjekao putanju. Srećom, osim malo njegovog negodovanja, nije bilo posljedica, osim što sam malo usporio.

 

Glavni dio utrke (skoro 3/4) je iza mene. Ostalo je još pretrčati dionicu u Ilici, dugu oko 5,5 km. Tu je još jedna okrepa na početku ulice, nakon koje nastavljam trčati bez kalkulacija, ali uz malo opreza, da ne zapnem o tramvajske tračnice. Umor pomalo čini svoje, pa su mi se malo kilometri odužili, ali još uvijek sam brz. Konačno stižem i na zadnji okret i ostaje mi još manje od 3 km do cilja. Svjestan da ću ostvariti sjajan rezultat, s olakšanjem grabim naprijed, privodeći utrku kraju. Skrećem u prolaz za trg, izbjegavajući trkače iz suprotnog smjera i ulazim u cilj s rukama u zraku i osmijehom na licu. Rezultat 1.43, za 9 minuta poboljšan PB, mojoj sreći nema kraja. Nalazim se s klupskim kolegama, čestitamo međusobno, jer i oni su uglavnom zadovoljni ostvarenim. Neki se i kupaju u Manduševcu, dovodeći i mene u napast, ali odoljevam iskušenju nakon što umočim prst u vodu. Brrrr!!!

 

Ukratko: Na full maratonu nismo imali predstavnika. Osim mene, polumaratonski PB su još ostvarili, Rade i Ana Piplica, a Zdravko je svoj prvi polumaraton otrčao za fenomenalnih 1.29. Španjić je trčao 1.33, neki su se štedili za Ljubljanu, Braica je bio solidan, iako ga nije baš išlo najbolje, dok je Ana Aljinović utrku na 5 km završila na odličnom 8.mjestu u ženskoj konkurenciji.

 

Nakon ručka i odmora, ukrcali smo se u kombi i u dobrom raspoloženju, unatoč umoru, krenuli prema Splitu. Usput smo, po starom običaju, svratili u "Macole" i tu se susreli (začin dolazi na kraju) s našim kolegom Kristijanom S. :)

 

Mario Jerković

Obavijesti