Maraton.HR

MI SMO ŽUTI SA MARJANA!

Budimpešta polumaraton

Ocijenite sadržaj
(8 Glasova)

Budapest half marathon – nezaboravna avantura uz Dunav

       Konačno je došao i dan polaska za Budimpeštu, test moga truda, volje, izdržljivosti i predmet strpljivog iščekivanja zadnjih nekoliko mjeseci. Toliko sam htjela posjetiti taj grad, a činjenica da ću protrčati njegovim najljepšim dijelovima uzbuđenje je podigla na samu gornju granicu.

       Okupljanje vesele ekipe je bilo dogovoreno u petak 6.9. u 7 h na Lovrincu (kako simbolično:) tako da su ekipu iz Clia činili Denis, Lovre i moja malenkost, a u kombi su se ukrcali Blanka i Mario, Marijan i Vanesa, Riki, Goran i Kristijan. Nenu i Maria G. smo prema prethodnom dogovoru pokupili u Zagrebu, dok nas je Mirela već čekala u Budimpešti. Uz malo kašnjenja krenuli smo konačno prema Mađarskoj u koju smo stigli malo iza 18.30 sati što je ostavilo dovoljno vremena i za prvi obilazak centrom grada i prve dojmove. Hotel u potkrovlju nas je iznenadio svojom jednostavnošću, nimalo luksuzan ali 100 % domaća, opuštena atmosfera i usluga što mi je i trebalo u psihičkoj pripremi za nedjeljni događaj. Unatoč tome što je i vrapcima na grani (neki kažu bolje golub na grani nego vrabac u brisaču, poslovica znana svim članovima posade) poznato da se dan prije velikih utrka treba odmarati, mi smo već u podne pokupili startne brojeve i opremu te krenuli u cjelodnevni obilazak grada uzduž i poprijeko. Dunav, Budim, Citadela, mađarski specijaliteti i kolači, vozikanje metroom te ukonačnici kasna neplanirana večera u taiwanskom restoranu rezultirali su umorom za koji sam znala da će uzeti maha na utrci. S obzirom da sam već danima vukla prehladu moja očekivanja na polumaratonu su se svela samo na želju za završavanjem utrke.

       Ujutro dizanje u 6.30, zadnje pripreme pred veliki događaj, smišljanje strategije za utrku i brojne nedoumice poput one kada popiti gel, uzeti dva ili jedan, hoću li ja to moći, imam li dovoljno snage, hoću li se ozlijediti ili ostati bez daha? Trkačka euforija je počela već u metrou u koji smo se jedva ukrcali zbog ogromnog broja trkača (preko 10.000 sudionika) te stigli na start u zadnji čas. Počela sam se zagrijavati na brzinu, Mirela zove da nas ne može naći, panika, trema, a samo 2 minute do starta. Ne znajući jesu li Mirela i Kristijan uopće uspjeli stići na utrku odvajam se od Denisa koji šprinta u prvu brzu kolonu te se provlačim u svoju treću žutu kolonu nešto sporijih trkača i pri tome zgazim dvoje ljudi koji su se samo veselo nasmijali.  Pa i nije bio neki početak, srce lupa na maksimumu, a nisam ni koraka napravila.

Potom znak za start i mnoštvo ruku u zraku, krikovi, povici. Čeka se pokret mase, a za to je trebalo pet minuta. Lagano hodanje, polagan trk i ulazak kroz startna vrata. Palim start na Garminu i krećem. Oko mene mnoštvo ljudi svih rasa, nacionalnosti, uzrasta, osmijeh ne silazi s lica i ruke mašu svakom gledatelju iza ograde, praznik zdravog života i pozitivne energije. Držim tempo oko 5,05 koji sam si zacrtala i to, začudo, bez problema. Nižu se kilometri, prestižem dosta ljudi što mi je davalo osjećaj samopouzdanja, nastavljamo trkom uz Dunav, pogledi sa svih strana su nezaboravni. U glavi preračunavam kilometre u marjanske relacije i odolijevam vrućini i suncu koje mi je postajalo nepodnošljivo, a žeđ sve jača. Disanje mi je bilo neujednačeno radi prehlade, grlo suho, a pokušaji da se oko 8-og kilometra kvalitetno napijem vode samo su doveli do toga da je ona završila u oku, nosu, po majici, satu, a najmanje gdje je trebalo. S daljnjim kilometrima sam usavršila tehniku brzog ispijanja tekućine, iako to nije pomoglo u osjećaju dehidracije koji se intenzivno pojačavao. Nakon 13-og kilometra značajno sam usporila jer mi je tijelo tako diktiralo, a nisam htjela radi minute ili dvije ne završiti toliko željenu utrku i izgubiti svijest. Tu je donekle stvar spasio gel, ali me dodatno dehidrirao. Kriza se javila na zadnjih 5 km kada sam toliko puta sebi ponovila da je to samo jedna liga i gotovo, ali ti zadnji metri su izgledali kao kilometri. Tempo mi je tu već pao na oko 5,26, a brže nisam mogla. Mnogo je ljudi tu već šetalo, odustajalo, sjelo bespomoćno na tlo, ali nisam posustajala. Nisu me baš oduševile dvije nenadane uzbrdice na zadnja 2 kilometra ali i to je bilo ubrzo iza mene. Zadnji prolaz kroz tuš hladne vode i otvara se pogled na predivni Trg Heroja te zvukove sa zvučnika, cilj je bio blizu, još samo malo i tu smo ! Zadnjim atomima snage grabim put parka, a kada sam ugledala vrata cilja noge su same požurile i oni zadnji atomi energije su se pretvorili u ludilo. Prolazim kroz cilj, ne mogu se niti zaustaviti, žeđ, slabost, niti ne registriram medalju koja se našla oko moga vrata. Zaboravljam ugasiti Garmin i napola svjesna tražim ekipu na mjestu sastanka. Ugledam Denisa koji mi prvi čestita, a ubrzo i ostatak ekipe. Posebno mi je bilo drago što su se Mirela i Kristijan unatoč kašnjenju stigli uključiti u utrku, te što je Mirela ostvarila svoju želju da istrči polumaraton ispod 2 h. Posebno hvala Blanki i Vanesi koje su se brinule za naše stvari, te Lovri koji nas je slikavao u cilju i cijelo vrijeme pružao podršku te zajedno sa svojom Nokiom N9 bio naš vodič kroz znamenitosti.

       Umor je ubrzo nestao, sve je preplavilo iznimno zadovoljstvo, a ostatak dana smo neprestano šetali., ni sama ne znam odakle nam snaga. Ali noćna romantična panorama Budimpešte s Budima i Citadele nas je napunila dodatnom energijom, pokajala bih se da sam odležala taj jedinstveni prizor blještavog grada. Ispratio nas je iz grada kišni ponedjeljak, povratak kući s novim iskustvima i životnim odlukama koje je osnažio polumaraton, a na mp3-u Đoletova pjesma „Slabo divanim mađarski“.

       Hvala predivnoj ekipi na nezaboravnom druženju, veselim se nekom idućem zajedničkom putovanju i trkačkim avanturama.

Maja Negovanović

Obavijesti