Maraton.HR

MI SMO ŽUTI SA MARJANA!

Taj divni 28. Plitvički Maraton

Ocijenite sadržaj
(21 Glasova)

Napokon se i Kristina Makarić odvažila napisati osvrt...pohvalno!

U članova MK Marjan uvriježila se izreka da ako se ne istrči Plitvički maraton ne može netko sebe nazvati pravim članom kluba. Ja sam to 15. travnja, u kasnim večernjim satima, konačno prihvatila i nedugo  potom se registrirala.

Bila sam strogo uvjerena kako mi  je dovoljno mjesec ipo dana da dođem do nekakve tjelesne forme koja će mi omogućiti da ispunim cilj. Forma mi je zadavala veliku glavobolju jer sam zimu ispratila sa neredovitim trčanjem i ponosnih 66 kg na 166 cm. I tako sam smislila opaki plan. Sastojao se od redukcije 5 kilograma pomoću  5 do 6 trčanja tjedno (po valovitoj stazi, obično u trajanju 70min, bez nekog velikog zamaranja tempom), dvije planinske utrke u svibnju i naravno mediteranskom kuhinjom. Tokom realizacije plana kilogrami su isparili, a pojavila se izdržljivost. Tada sam znala da sam ga spremna istrčati unutar limita.

Kad je došao dan utrke osjećala sam se kao svaki put kad idem trčati na Marjan. Opušteno, sretno, slobodno od okova očekivanja hvalevrijednog rezultata. 

Utrka je počela. Mislila sam da postojimo samo ona i ja. I surađivale smo kvalitetno prvih 10 km. Nakon toga ona je postala stroga. Naime, dogodila se uzbrdica. I puls mi je divljao. Morala sam hodati dok se nije smirio. Nakon što je prošlo tih drugih 10km, ona je postala nježnija prema meni, jer je bilo nizbrdo, sa dosta zavoja, rekla bih dinamično. Tijekom trećih 10 km sam više obraćala pozornost na prirodu. Predivna.  Počela sam viđati i druge trkače, taman je to bila kompenzacija.

Među prvim poznatim trkačima ugledala sam kolegicu Vešligaj. Kad me vidila uzviknula je :“ Ajmo!“ Baš mi je nekako taj usklik dobro došao, i hvala ti Dubravka na njemu. Potom su se pojavili kolege Perić, Damian, Levačić, Mišel i Grgat.  I Perić je povikao: „Bravo Kike!“, a Levačić: “Drži to!“.  Ti su usklici bili kao kava ujutro kad si pospan. Kada je vrijedni  Garmin dao znak da je gotovo i tih trećih 10km, onda sam si rekla da je vrijeme ubaciti u veću brzinu,  ipak je preostalo još  malo, a i rezultat utrke bi mogao biti dobar. Priznajem, tek tada sam počela razmišljati o rezultatu, i usput se sjetila prijateljice Macan koja mi je prije mjesec dana rekla kako vjeruje da ga mogu istrčati za manje od 4 sata. Bila je jedina koja se usudila to reći naglas. Ja se nisam to usudila ni sanjati.  I trčala sam zamišljajući da mi vjetar puše u leđa. Kad sam ugledala oznaku sa 40. kilometrom počela sam doslovno  vikati jednom Talijanu kako imamo još malo. Ako me je proglasio ludom, imao je pravo, bila sam luda i sretna. Nije me ništa boljelo, sve do 41. kilometra. Listovi. Ali rekla sam sebi da ako me nešto nakon toliko vremena ne boli da nešto nije u redu samnom. I trčala sam dalje. Na 42. kilometru vidjela sam gospođu Kopecki, čekala je muža, ali kad me vidjela počela je i ona pljeskati i vikati: „Bravo Kristina, još samo 200m!“ I hvala Vama, gospođo Kopecki ako čitate ovo štivo. Ušla sam u cilj, vesela, kao da sam osvojila prvo mjesto.  I sat je pokazivao 3h i 58 min. Puno bolje od limita utrke.

I konačno da zaključim. Plitvički maraton ću definitivno opet trčati, jer je jednostavno divan. Koliko je staza krasna, toliko je dobra i organizacija.  

Hvala svima na podršci.

 

Vaša Kike

Obavijesti