Maraton.HR

MI SMO ŽUTI SA MARJANA!

Kozjak by Mario

Ocijenite sadržaj
(5 Glasova)

Nakon solidno odrađenih polumaratona u Sinju i Sv. Duje na domaćem terenu, uslijedilo je nekoliko dana odmora i pripreme za planinsku utrku Kozjak. Lani sam na ovu utrku išao iz čiste znatiželje i avanturizma, a ove godine je sudjelovanje bilo pod "obavezno". Nekoliko je razloga za to: neposredna blizina, atraktivna staza, te ugodno i veselo druženje nakon utrke.

Na zborno mjesto sam došao negdje iza 9 sati, preuzeo startni broj i potražio mjesto negdje u hladu, jer je sunce počelo grijati od ranog jutra. Počinju stizati trkači, uglavnom poznata lica, naravno i članovi našeg kluba, predvođeni drugom predsjednikom. S obzirom da se ovogodišnja utrka računa kao državno prvenstvo u planinskom trčanju, stigao je veliki broj trkača iz svih krajeva Hrvatske, od kojih je najzvučnije ime naša najbolja maratonka, olimpijka Lisa Stublić.

 

Uslijedilo je zagrijavanje, razgibavanje, a prije starta gradonačelnik je održao prigodni govor, ali je zbog izborne šutnje morao držati ruku na ustima, tako da ga ništa nismo razumjeli (znači da nije u prekršaju). Potom je označio start pištoljem iz četvrtog pokušaja, što je izazvalo smijeh prisutnih. Odmah nakon starta ovacije je doživio Šošić, projurivši pored nas kao munja, što ne bi bilo čudno da nije trčao u japankama.

 

Nakon malog slaloma po ulicama izlazimo na glavnu cestu i krećemo uzbrdo. Slijedi, za mene, najgori dio utrke, prolaz ispod brze ceste pothodnikom, koji je uzak, mračan i bogat miomirisima (amonijak NH3). S olakšanjem izlazimo na svježi zrak i krećemo cestom prema sućuračkom groblju. Sve teži uspon čini svoje, neki već posustaju i prebacuju u nižu brzinu - brzo hodanje. Iza groblja skrećemo na makadamski put i nekoliko stotina metara ravnijeg dijela. Vrućina je sve jača, a ova pustopoljina i kamenjar oko nas još pojačava efekt. Na 3.kilometru osvježavamo se vodom i nastavljamo dalje boreći se s usponima. Kolona trkača se razvukla, ne trčimo više u grupi, nastavljam dalje solo u ritmu trčanje - brzo hodanje. Pratim Žana, koji je 100 m ispred mene, lako uočljiv u klupskom dresu (lani mi je na sličan način Vuko služio kao orijentir). Nije nam lako, prolaze prateći automobili, zbog kojih se moramo sklanjati u stranu, a usput i dižu prašinu. Povremeno mašem rukama, braneći se od raznih leteće-zujećih beštija. Stižem konačno i do planinarskog doma i bar na trenutak se sklanjam u hlad, uz novo osvježenje vodom.

 

 Iza doma slijedi ono pravo, planinska staza, koju rijetki mogu pretrčati, a ostali prehodavaju. Tu se snalazim jako dobro, odmah prestižem dvojicu trkača i krećem dalje, povremeno koristeći i ruke na nekim mjestima. Na jednom proširenju zastajem i bacam pogled na Kaštelanski zaljev. Slika fantastična! Još jedan razlog za sudjelovanje u ovoj utrci. Približavam se vrhu i dostižem Sinjanina Saratliju, te, uz malo razgovora i dosjetki, zajedno izlazimo na vrh. Do cilja je još oko 1 km. Izlazim na planinsku cestu i trčim laganim tempom. Susrećem trkače koji su završili i vraćaju se nazad u dom. U daljini vidim crkvicu, koja je ujedno i cilj. Još malo staze i konačno finiš, rezultat oko 3 i po minute bolji nego lani, osjećaj kao da lebdiš u nebesima. 

Nakon kraćeg odmora, te okrepe vodom i voćem, krećemo natrag u dom. Moram priznati da mi se lakše bilo popeti nego sići niz onaj stjenoviti dio. Slijedilo je presvlačenje, manistra + pivo party, fotografiranje s našom Lisom uz čestitke za njen rođendan (malo smo je i satrali:)). Zbog tehničkih poteškoća kod obrade rezultata malo smo duže čekali na proglašenje najboljih, ali uz ugodno druženje i veselu atmosferu vrijeme nam je brzo proletjelo. Nije mi smetalo ni što me tu večer sve živo boljelo, osim naočala i ručnog sata. Jer, to je ona slatka bol....

Mario Jerković

Obavijesti