Maraton.HR

MI SMO ŽUTI SA MARJANA!

Mirelino vatreno krštenje

Ocijenite sadržaj
(23 Glasova)

Neću ništa reći jer bi pokvarilo ovaj tekst...

Nemoj se bojati cilja, jer kada dođe vodit će te isti onaj zdravi razum kao i do sada….

Naposljetku, suština saznavanja nije u tome gubimo li igru, već kako gubimo, što s time spoznajemo, čemu nas je poraz naučio i kako nas to mijenja.

Gubiti na određeni način znači – dobivati.

 

Bio je to moj unutarnji glas u petak 26.04.2013. kada sam vidjela da neću moći iz opravdanih razloga trčati Sv.Duju.

U tom trenutku bila sam bijesna ali ne i tužna jer sam znala da nisam emotivno dorasla da već sutra trčim polumaraton u Sinju, ali kako se „Onaj gore pobrine za sve“, vjerujem da mi je iz nekog razloga baš toga dana poslao nekog od Vas.

Možeš!

 

Mladen bi rekao da ja slušam svakog, a moje prijateljice da cijeli svoj život živim u odrađivanju  nekog  projekta; “Istrči više taj polumaraton  i završi s tim projektom“. Zato su baš one posebne i moje su prijateljice.

Neki ljudi uđu u naše živote i ubrzo odu. Drugi ostanu određeno vrijeme, ostave svoje otiske u našim glavama i mi nismo više oni isti..

Julijana za to si ti kriva. Srele smo se u najljepšoj stazi života koja se zove MARJAN. 

Trčanje ti postaje sastavni dio života bez kojeg možeš, ali ne želiš.

 

Najveća moralna podrška ovog projekta POLUMARATON se razbolila…

Julijana, kako ću sada ići….sama…?????

Oprosti, znam da smo se zajedno pripremale i našu malenkost željele pokazati u najboljem svjetlu, ali ako Gospodin imaginarni nazove ja idem.

Vjerujem da ćeš ti do Sv. Duje biti u zavidnoj kondiciji i da će taj polumaraton biti samo ulaznica na MARATON.

S  dužnim poštovanje prema svim Vama, ali Vi ste svi tako Veliki… i jaki.

Iza vas su 100-tine pretrčanih kilometara i vaši strahovi od neuspjeha su davno iza Vas..

Ne zaboravite dok čitate meni je ovo prvi polumaraton.

Najlakše je biti heroj kada ste bitku dobili.

 

Gomila ljudi,  jedna jako kaotična situacija, emotivni disbalans, ali vjerujem da 21 km koje trebam istrčati  i nije neka trenutno prepreka u mom životu...

Ja ????, ali ne sama…

Sonja, Ana, Gospodin imaginarni i ja…..Trka je počela!

Manjak samopouzdanja.

Konverzacija započinje,,,Dijalogom; koji se sastoji uvijek od dvije iste rečenice, upitnog značenja..Mislite li da ja to mogu?? Odgovor uvijek isti. DA!

Već na prvom km, Sonja je krenula svojim umjetničkim stilom trčanja koji je ipak dosljedan ženstvenosti i znala sam odmah da će uspjeti, a ne nas dvije?????

Međusobno se pokušavamo uvjeriti kako mi to možemo, ali da nas netko sluša rekao bih : “Ne znam koja koju laže“. “Ova je počela trčat iz ovog razloga, a ova iz ovog“.

Poanta: Dvije munjare odlučile taj dan provest na Traumi KBC-Split jer im je dosadno u životu pa krenule preko Sinjskog polja.

Gospodin imaginarni nas pokušava čuti, ali u gomili izrečenih  suvislih rečenica ne može vjerojatno razumjeti ni sebe.

Vjeruje da ovakav polumaraton  može samo doživjeti na maloj sceni 55 Hrvatskog narodnog kazališta i to u premijernoj izvedbi.

Došao je i 8-10 Km. Mi se još pokušavamo dogovorit, je li mi to možemo ili ne?

Ali Vjerujte trčimo….Uzbrdica!!! Moja prva kriza,,, Ana trči, a Gospodin imaginarni nas pokušava sinhronizirati da zajedno trčimo. Ja ne mogu, ali ne znam zašto?

Moram jer sam obećala samoj sebi da mogu i da hoću….

10 Km. Čudotvorni napitak, gel je došao na red.

Moram priznati da nešto najodvratnije i najgnjusnije u svom životu nisam kušala.

Moraš reći kako je to ludilo i kako je to eliksir tvoji muka.

U tom momentu mi je pao štrudel od jabuka na pamet. Vjerojatno zato što je taj gel bio od okusa jabuke, ali sigurno od neke žnj klase.

Ludilo, završila uzbrdica..sada nizbrdica……..13 km.

Počinjem gledati  i osjećati mirise oko sebe. Prvo što sam osjetila bio je miris omekšivača na mojoj robi i pogled starice s krunicom u ruci. Iz njenog umornog pogleda iščitavaš:

Ne možeš prihvatiti Božji dar ukoliko ne otvoriš dlanove, ne možeš biti zagrljen ukoliko ne raširiš ruke, niti možeš stići ka cilju ukoliko ne pružiš korak. 

Gledaš oko sebe kao da prvi put vidiš prirodu. Lijepa je, šarena je, neobična i zagonetna.

To je priroda.Tu vidiš modro, tu žuto, tu zeleno, plovilo je nebo i rijeka, stajala šuma i gorje, sve lijepo, sve zagonetno i magično.

Još smo zajedno Ana, Gospodnin imaginarni i ja. Osjećaj grižnje savjesti da smo ga unazadile u rezultatu mi se provlačio cijelo vrijeme, ali sam sigurna da niti jedan rezultat mu nije tako dobra referenca u pisanju životopisa  kao uloga slušača dvije????

Trčimo,,,17 km.

Ovaj polumaraton je posvećen nekom Velikom, a tako malom čovjeku …koji je još tu među nama samo zato što je vjerovao da život nema reprizu te da ga treba živjeti i da u svakom  trenutku  je prijatelj  potrebniji od vode i vatre.…Marko bravo. Uspjeli smo!!!!

Ostavljam ih i idem…Ništa mi više nije bilo teško.

Došla sam na kraj neke ceste za 2h 06.min., ali tu  se otvorio neki novi put…zašto…?????

Gospodine imaginarni bez tebe ne bi uspjela.

Jedno Veliko Hvala!

Mirela Zec

 

P.S. Rezultat nije bitan!

Obavijesti