Maraton.HR

MI SMO ŽUTI SA MARJANA!

Ne znate šta ste propustili (Ljubljanski maraton)

Ocijenite sadržaj
(4 Glasova)

Delegacija od ukupno jednog člana našeg kluba, a to sam upravo ja, nastupila je na Ljubljanskom maratonu. Evo kako je bilo.

Utorak je i ja odem na redoviti plivački triatlonski trening. Tamo sretnem mlade nade našeg kluba predvođene trenerom Krešom i on me pita o Ljubljanskom maratonu. Pričam mu o svemu, dijelim svoje oduševljenje. Skočim ja u bazen i znam što bi sve trebalo napisati, samo me muči naslov. Mora biti nešto efektno, nešto šta će dočarati svo moje oduševljenje. I onda, u jednom zamahu kraula upali mi se lampica! Sjetim se Maradone i njegovog scudeta sa Napolijem, svjedoci kažu da takvog slavlja ni u Brazilu nikada nije bilo a na groblju se pojavio grafit "Ne znate što ste propustili!"
Eto, na početku, to je moja poruka svima onima koji su možda mislili ali ipak nisu išli u Ljubljanu.
Subota je ujutro i ja dobro raspoložen i spreman na nove izazove vozim prema Šibeniku gdje me čekaju Radmila i Damir Maksimović, dragi prijatelji iz AK Šibenik s kojima ću prema Sloveniji. Pričamo trkačke priče i zabrinuto gledamo u nebo. Sve nešto mračno, kišovito, puše bura koja nam u Senju posebno pokazuje zube. Ko zna šta nas sutra čeka. U sumrak stižemo u Ljubljanu i vozeči se prema centru već primjećujemo da je pola grada već ograđeno za sutrašnju trku! I to koji dio, sam centar, ispred parlamenta i svih važnih institucija. Idemo uzeti brojeve a tamo šator pun opreme za trčanje i to sa popustom od 30%! Ljudi kupuju na sve strane, i ja se bacam u trošak. Preuzimanje brojeva ide ko po špagu, za sekundu.
Idem ja naći hostel u kojem sam rezervirao krevet, znam po karti da je blizu starta trke i blizu 3 mosta. Ne da je blizu nego je iza dvi zgrade, nije moglo bliže! Upadam tamo i nalazim svoj krevet. U hostelu atmosfera odlična, u sobi sam sa nekim britancima i amerikankama koji isto trče maraton a u susjednoj sobi je talijan po istom zadatku. Ovi britanci su ludi ka kupus, obilaze sve svjetske maratone, iz nekog su grada južno od Londona, klub im ima 200 članova koji su večinom ili mojih godina ili stariji. Kada smo išli leć, primjećujem tetovirani znak kluba nekima na ramenu. Pitam ih jeli to trajna tetovaža a oni svi skidaju majice, pokazuju livo rame i u glas "off course!!"
Predložit ću Škari tako nešto.
Budim se prije 6, živci rade, još se nitko ne diže pa mi neugodno prvi krenit. Evo jedan ide u wc, sad ću ja. Izljećem na ulicu, lagano puše, kišica oće neće, mislim se kako ću se obući za trku. U 8.30 kreće trka na 10 km, odlazim na cilj, prvi stiže neki Slovenac za nešto više od 32 minute, to kao nije neki rezultat. Utrčava u cilj brzinom munje.
Vraćam se u hostel a tamo moja tetovirana braća lagano marendaju i govore koliko će po kilometru i tako to. Pričam malo sa talijanom na talijanski a britanci zivaju od čuda, ispa san teški poliglota, srića da ne razume talijanski!
Između dugog rukava i majice bez, odlučujem se za ovu drugu. Stavljam maramu na glavu, barem da mi se mozak ne prehladi. Na startu gužva samo takva, jedva ulazim u 4. zonu koja bi trebala ić oko 3.45, atmosfera je užarena, oko 7 500 maratonaca i polumaratonaca čeka na start, mjuza trešti, komentator urliče, ljudi oko nas luduju, sa prozora mašu, svi oko mene imaju kes na ustima. Nemam pojma di su Radmila i Damir, ovo je prava ludnica!
Kreće trka, moja zona se pomiče oko 7 minuta nakon prvih, računa se samo netto vrijeme, trčim stotinjak metara do tapeta za čip i krećem u svoj drugi puni maraton. Iako nas je krcato, gužva nije strašna, uredno pritičem i pritiču me, krećemo se po velikom krugu koji ide u smjeru kazaljke na satu. Uz cestu more ljudi svih uzrasta, limena glazba, neki čovik sa trubom sam od sebe trubi, dica, starije žene, svi ali baš svi navijaju i oduševljeni su utrkom. Osjećam se dobro, idem nekih 5 minuta po kilometru, nije mi hladno, baš mi je taman. Trčeći upoznajem Ljubljanu, na petom kilometru ulazimo u šumu i tu je na prikazu profila staze bila prikazana uzbrdica. Dolazi ta uzbrdica i prolazim je za sekundu i skoro umirem od smija. Da na toj uzbrici pustiš balun, nisam siguran da bi krenija nizbrdo! Sve oko mene brojevi polumaratonaca, gledam ima li ko poznat ali ništa. I onda na 10-om kilometru pojavi se uz mene neki momak iz Slovenije. Trčimo zajedno isti ritam, nekako nam lipo ide, čakulamo usput, guštamo u atmosferi. Izbijamo na Dunajsku ulicu i šibamo ravno 7 km prema mistu di smo startali. Tamo nas precizni organizatori miču ulivo kako bi krenuli u svoj drugi krug za razliku od ovih jadnika koji trče samo 21.
Ide nas dobro, prvu polovicu završavam za točno 1:45 ako ovako nastavim mogu doć do 3:30! E sad, jedno su snovi a drugo realnost. Na 24-om kilometru polako se gase moji motori. Mome drugaru kažen neka samo nastavi jer ja moram usporiti. Ulazim u šumu i na okrepi uzimam sve živo, i vodu i izotonik i čokoladu i keks i mandarinu i sve utrpavam u sebe. Ne pitajte koji se okus dobije iz svega toga. Prolazim pored zoološkog vrta pa dolazim do mjesta gdje stoje ljudi sa zastavama svih sudionika. Dotaknem našu bandiru i krećem dalje. Uz cestu dica pružaju ruke da ih se pozdravi, ja na par mjesta hodam ali me navijači tiraju dalje. Na 34 km stižem Radmilu, napokon netko poznat. Odlučnim korakom drži ritam za svoj prvi maraton ispod 4 sata. Izbijam napokon na Dunajsku, vidim nebodere koji su kod cilja na Kongresnom trgu, radim nogama ali se oni slabo približavaju. 37., 38., 39., 40. km, preračunavam i vizualiziram daljinu na naš Marjan, sad sam na Benama, evo me kod kućice...dolazim do podvožnjaka i moram 30m ić uzbrdo i nisam siguran da ću moć, možda ću hodati. Ma kakvo hodanje, navijači u transu sa svih strana, u centru smo grada, trčim ko u transu i napokon cilj, 3:46:16!
Dobro je, zadovoljan sam, dobijam medalju, majicu, sva čuda, vodu, juhu i tako to. Dočekujem Radmilu, ona završava na 3:53, sva je sritna!
Idem brzo u hostel jer ću se smrznit. Sto metri do hostela mi je ka kilometar, nikako doć!
Sa britancima analiziram trku, oni su tu negdi ka ja, talijan završava maraton na 3:19.
Damir je završio na 3:38, to je za njega ka slabo!
Mi lagano večeramo pa krenemo na spavanje a Britance zatičem totalno pijane jer su slavili uspješan maraton.
Sutradan smo nas troje obišli Ljubljanu, svratili u Postojnu i sretno otišli doma i zaključili da se ovo dogodine ne smije propustiti. Nije daleko, nije skupo a izgleda svjetski, toliko svjetski da te uvati depresija kada se vratiš u našu realnost.


Mladen Levačić

Obavijesti