Maraton.HR

MI SMO ŽUTI SA MARJANA!

Maratona Di Roma

Ocijenite sadržaj
(16 Glasova)

Prošlo je mjesec dana od rimskog maratona (23.03.) kad sam dobio zadatak da napišem nešto o njemu. Meni, a i ne samo meni – prvog pravog maratona. Pripremao sam se za njega od Božićno-novogodišnje trke. Naporno i disciplinirano. Ako se pitate – po kojem programu, ne znam. Radio sam nedjeljom što i drugi (redovni trening u 9), a u ostale dane po uputama  trenera (Luka Miolin, op.a.), najčešće u društvu sa njim, Letećim Poštarom i Želimirom Štabom.

 

Dan prvi (Putovanje za Rim)

Uzeo sam slobodan dan. Pakiranje. Uf, što ne volim pakiranje!

Četvrtak je, marjanska liga, trka na 10 km. Trener mi je savjetovao ne ići brže od 42.30 (20 dana prije istrčao sam 40.02, PB). Kaže: "bilo bi bolje da preskočiš, ali ako već želiš istrčati tih 10 km onda samo odradi – laganini". Krene trka, a mene nešto ponese. Ma ne da mi se trčati laganini, povučem malo jače, a opet ne s punom snagom. Okret na 5 km, kažu 19.35. Auu, pretjerao sam – pokušavam nekako usporiti, ali baš sad je ova nizbrdica, šteta je. S lakoćom istrčim do okreta na 7.5 km i opet nizbrdica. Pustim korak, inercija me vuče. Ma ne da mi se laganini i gotovo. Zadnji km ipak prikočim i laganim korakom uđem u cilj – 40.20. Svi ljuti na mene (trener, Kike, Denis, Mirela, ...). Uf! A ja sam se osjećao dobro. Dobro zato jer već danima kočim odnosno spuštam kilometražu i "bojkotiram" treniranje. Jer tako treba, jer mi je tako trener tempirao formu. Zadnjih dana, osjećao sam se tromo i prazno. Nakon ovoga dobio sam samopouzdanje – potvrdu da sam pun snage, spreman!

Brzinski se tuširam i skupa sa svojim Šimom odlazim u trajektnu luku. Šime je uzbuđen, ide s tatom u Rim! Imao sam dojam da smo u trajektu za Ankonu svi u istom filmu. Dva autobusa, od toga nas 20-ak trkača (Marin Aljinović Rus, Mario Grgat, Toni Praničević, Maja Negovanović, Marijan Stipanov, Mladen Levačić, Siniša Petković, Michel Marković, Tomislav Tabak, Toni Košnjak, Kristijan Kike Sindik, Denis Rajčević, Željko Bradarić, Hrvoje Benussi, Jakov Teklić, neke i ne poznam). Ovi boldirani, uključujući mene, su debitanti. Splitska maratonmanija! Postepeno upoznajem i ostale koji su došli u pratnji nekome ili samo onako – na izlet. Brodska kabina me je nasmijala. Ni prozora ni WC-a, 2 kvadrata. Spavao sam vrlo plitko, bojeći se da Šime ne sleti sa gornjeg kreveta. Ujutro, pola trajekta je ljuto na Sinišu, raspričao se u 5.30 ujutro (elokventan je inače, hehehe), a zidovi u kabinama su kao od papira.

 

Dan drugi (Rim)

U Anconu stigli smo oko 7 i nakon kontrole putovnica ukrcali se u autobuse. Cesta truckava, nikako doći do autoputa. Sve nekako razmišljam – ma kako to svi putovi vode u Rim, a ovakva jadna cesta! Promatram obrađena polja, livade, šume. Proučavam dalekovode, trafostanice – profesionalna deformacija! U autobusu graja, zezancija, Marin je glavni showman. Oko podne stižemo u Rim, točnije u naselje u  predgrađu Rima u kojem smo imali na raspolaganju apartmane i bungalove. Smještamo se, raspakiravamo – legnem malo na krevet. Odjednom, kućica se počne tresti i ljuljati. Napeto osluškujem što se događa, slušam da li tko viče da je potres?! Prođe par trenutaka – evo ga opet! I onda shvatim; kućica se trese jer netko hoda u drugom dijelu kućice. Svašta! Zajednički odlazimo u grad, točnije u Vatikan. Oduševljeno se šetamo trgom Sv. Petra i slikajemo se. Neki odlaze u razgledavanje, a mi maratonci tražimo "Palazzo dei Congressi". Poslije višesatnog lutanja pronalazimo "palaču" i preuzimamo startne brojeve odnosno pakete. Trenerica Ana Ljubić nagovorila je mog Šimu da nastupi na trci od 5000 m pa i za njega uplaćujem startninu (nije ga trebalo puno nagovarati). Obilazimo prigodni sajam sportske opreme. Izgladnjeli – tražimo mjesto gdje bi mogli večerati. Talijani čudni, ne dozvoljavaju ulaz u restoran jer imaju pauzu do 18.30. Većina ipak sačeka otvaranje, a Šime i ja se vraćamo u palaču na pasta party. I prehrana je dio priprema. "Carbo load"; početkom tjedna unos proteina - pražnjenje ugljikohidrata, a zadnja  tri dana punjenje ugljikohidratima – tjestenina, riža, krompir, ...! Pojeo sam svoj tanjur špageta napolitana i pola Šiminog. Pridružujemo se ostalima u restoranu. Naš vozač odnosno autobus dolazi po nas oko 20.30. Pokušavamo se vratiti u naselje, ali nikako. Kad smo se treći put vratili na istu točku počeli smo zadirkivati vozača,a a onda smo ipak zabrinuto pokušavali pomoći pronaći pravi put. Na kraju, bilo je i prošlo 22 sata kad smo se nekako dovukli do kreveta.

 

Dan treći (Razgledavanje Rima)

Nakon doručka većina nas odlučila je najprije posjetiti katakombe sv. Kalista (podzemna groblja u kojima su se sahranjivali i okupljali kršćani u vrijeme progona). Opet smo Rim prošli uzduž i poprijeko dok nismo došli na pravo mjesto. U katakombama nam je vodič irski svećenik čiji engleski je tako nerazumljiv da sam se dobro namučio shvatiti o čemu priča.

Na autobusnoj stanici smo gotovo sat vremena čekali bus. Krećemo se prema centru, a usput posjećujemo baziliku sv. Ivana Lateranskog i okolne crkve, divimo se arhitekturi i visoko šišanim borovima. Nakon slikavanja na trgu Pape Ivana Pavla II. pronašli smo pizzeriu u kojoj smo odlučili ručati. Uglavnom, svi naručuju ili paste ili pizze, a neki oboje. Simpatični vlasnik se predstavlja kao tunižanin porijeklom, ali govori razumljivim srpskim. Paško Remetin nas diskretno upozorava da je njegov stol prilikom plaćanja pokušao "zavidati" za 10 eura. Vlasnik ne izdaje račun već onako, otprilike, na komadu papira pokušava doći do ukupne cijene ručka. Nastavljamo dalje; grandiozni Koloseum nas ostavlja bez teksta (imao je 50.000 mjesta za sjedenje, 10.000 za stajanje, pokretni krov). Sa jedne od terasa ugledamo dva čudaka u odijelima pasa dalmatinaca kako poziraju sa rimskim vojnicima. U jednom trenutku oboje skidaju odijela i ostanu goli golcati pored vojnika u rimskim odorama, a na opće oduševljenje ili zgražanje.

Nastavljamo dalje; pored stadiona Circo Massimo i Konstantinovog slavoluka dolazimo do Titovog slavoluka, Foruma Romanuma, Trajanovog stupa te na kraju do monumentalnog spomenika sa konjima na vrhu zdanja u čast prvog kralja Italije Viktora Emanuela II (Vitorriano) koji ne pripada rimskom dobu već 20. stoljeću. Pomalo smo umorni i odlučujemo razgledavanje privoditi kraju. Posjećujemo Fontanu di Trevi i Piazzu di Spagna. Kao da smo se dogovorili, na španjolskim skalama masovno okupljanje splićana. Odmorili smo se i napravili par zajedničkih fotografija. Odlučujemo više ne ići nigdje jer ovo je iscrpljujuće, a sutra nas čekaju veliki napori.

Vraćamo se u naselje oko 22 sata. Kako je naš prijatelj Goran Daničić iz Crne Gore bi spriječen nastupiti zbog bolesti – na njegov broj odlučio je trčati Paško Remetin iako se uopće nije spremao za maraton. Posuđujem mu kratke gege, dajem mu jedan gel i bombone sa grožđanim šećerom i magnezijem. Prije spavanja Šime me lagano izmasira :-P. Sutra je dan D!

 

 Dan četvrti (Maraton)

Svanuo je i taj dan. Vani pada kiša, nije baš ugodno. Dok smo se obukli već je došlo vrijeme za okupljanje na autobusnoj stanici. Bus je trebao doći u 7. Pojeo sam jednu jabuku držeći u drugoj ruci kišobran. Ali gle čuda: autobus nikako da se pojavi?! Nije valjda da ne vozi nedjeljom?! Počinjemo biti nervozni. Oko 7.35 budimo našeg zbunjenog vozača i trčeći punimo naš bus. Vozač nas odbaci do prve metro stanice. Sa nama je i Roberto, simpatični talijanski maratonac koji je "pace" za 3.00.  Presjedamo iz metroa u metro, a u međuvremenu se uspijevamo i zajednički fotografirati. Jednu stanicu prije stanice Termini napuštaju nas mlade nade Paola Čota, Toma Bulić, Ivan Blažević i moj Šime koji skupa sa trenericom Anom trče na 5 km.

Već je 8.30, a mi još nismo stigli do Koloseuma odnosno do starta za maraton. Trčeći tražimo kamione u koje ćemo ostaviti ruksake sa robom. Onako mokar kažem Levačiću da će nas u ruksacima dočekati mokra roba jer se već na nama smočila. A onda pomislim: "ma što me briga kakav ću biti poslije maratona!" Obavim malu nuždu iza kamiona, nije me bilo briga da li me tko gleda. Uzimam ampulu karnitina. Nebo se otvori, totalno smo mokri. 10-ak minuta prije starta stanemo u red onih koji nervozno čekaju početak trke. Suočimo se sa činjenicom da smo među zadnjima – ispred nas je valjda 20.000 trkača. Zajedničko slikavanje – mokri k'o pivci. Hahahaha, sad se i zrake sunca pojavljuju.

Helikopteri u zraku, trka je krenula, a mi se polako približavamo startnoj liniji. Uz put ugledamo Vanu, maše Toniju Košnjaku, maše nama. Hvata me jeza. Adrenalin. Pokazujem Sindiku kako sam se naježio. Bože moj, evo me – to je to. Prekrižim se i kažem sebi, ajde, idi sad!

Htio sam pokrenuti štopericu na satu i onda shvatim da je moj sat od 90 kn (kupljen na aukcije.hr) prestao raditi – zamutio mu se ekran, pokazuje neke nebuloze :-(.

Krenemo trčati, gužva. Sindik je odlučio prije trke odustati na 24. kilometru (sprema se za Boston). Pokušavam ga pratiti, skupa sa Tonijem Praničevićem. Dobar je, probija put, trči čas livo, čas desno. Penje se po pitarima, zaobilazi kontejnere. A mi za njim. Čovik valjda zna. Borimo se, rukom stalno razgrćemo ispred sebe. Go go, vai vai, andiamo, mistaaa, čuvaaj, prolaz! Postaje čak i zabavno. Poslije dva kilometra, usprkos svemu – Kike kaže da idemo oko 5 minuta po kilometru. Nije dobro, planirao sam ići 4.30. Netom prije petog kilometra Kike me upozorava da se vratimo sa nogostupa na cestu jer trebamo proći kontrolnu točku. Za nama trče i ostali, ugledam Grgata par metara iza. Ovo razguravanje postaje naporno, gužvi nema kraja. Izgleda da ne idemo tako loše, ali nam putanja nije idealna pa smo već napravili 200 metara više. U svoj onoj borbi ugledam da se približavamo okrepi. 10. kilometar, uzimam prvi gel iako sam ga planirao uzeti na 15-om. Naporno ovo probijanje, nema mu kraja. Nakon 14. km shvatim da se krećemo tempom 4.45 što me već počelo frustrirati. Počnem vući, agresivan sam. Prođemo slijedeći kilometar za 4.18. Toni i Kike odluče usporiti. Ja neću, frustriran jer sam što zbog guranja, što zbog cik cak putanje sporiji gotovo 4 minute od plana. Nastavljam sam. Nije lako trčati kad ne znaš koliko brzo ideš. Sat nešto pipiče, baš me iritira. Mislim se da ga negdi bacim, da ga ne čujem i ne vidim više. Tip sa ogromnim zvučnikom (CD player?) na ramenu pretrči sa jedne strane na drugu, skoro sam opleo preko njega. Sočno ga opsujem, nekolicina oko mene se smiju iako ne razumiju što sam mu rekao – neću ni vama reći, sad mi je neugodno. 20. kilometar, gužva je nešto manja – pronalazim prostor za normalno trčanje. E sad to treba iskoristiti. Osjećam se dobro, ništa me ne boli, tempo mi odgovora. Prolazimo pokraj Vatikana, limena glazba svira veselo i bučno. Talijani cijelim putem masovno prate maraton uz stazu, navijaju, daju podršku, nose transparente, pružaju ti ruku, šalju poljupce (talijanke, naravno). Viču nešto kao "batti cinque", valjda "daj pet".  Na okrepi na 25. km uzimam komad banane (naravno, vodu svaki put, barem gutljaj). Između okrepa (svakih 5 km) nalaze se štandovi sa mokrim spužvama. Puna ih je cesta i treba se biti vrlo koncentriran da se ne oklizneš. Na momente pada kiša, lagana ili jača. Staza nije prezahtjevna, ali se povremeno nailazi na granitne kocke ili ventilacijske rešetke od metroa što može biti vrlo opasno. Na 30. km uzimam drugi gel. Povremeno i bombone sa magnezijem (iz DM-a). Prošli smo pokraj olimpijskog stadiona, trčimo uz rijeku Tibar (talijani je zovu Tevere). Ugledam Denisa Rajčevića sa fotoaparatom, daje mi podršku, baš me obradovao. Nisam vidio nikog poznatog još od 15. kilometra. Na 33. km netko me tako zakačio s leđa po patikama da sam skoro pao. Mislim se, da me je slučajno zahvatio po tetivi – to bi bio kraj trke za mene. Iako su me plašili sa 32. ili 34. kilometrom – osjećam se moćno!

Promatram publiku, promatram trkače oko sebe. I onda dogodi se nešto što me emotivno pogodilo. Neka cura uz stazu gleda me ravno u oči i pokazuje mi oba palca. Jurnu mi suze na oči, dođe mi da glasno zaplačem. Ma tko sam joj ja da mi ona tako iskreno daje podršku?!

Razmišljam o Šimi, mislim se da li je uspio istrčati 5 kilometara. Vjerojatno je upravo na Papinom angelusu skupa sa trenericom Anom i ostalima. Prolazim kroz tunel, vrlo neugodna i duga uzbrdica, neki hodaju. Približavamo se centru grada, ostalo je još nekoliko kilometara. Po gradskim satovima pokušavam shvatiti koliko mi je prolazno vrime, ali shvatim da nisu pouzdani. Imam još snage iako dolazi 40. kilometar. Suzdržavam se od dodatnog pojačavanja tempa jer me počinju zatezati butni mišići, a uz stazu sve češće gledam trkače kako se grče i valjaju u bolovima. Neki hodaju, neki se vuku uz ogradu, neki su se skroz nakrivili i tako trče. Prošli smo Piazzu di Spagna, zadnji kilometar, a gužva je i dalje. Od početka stalno pretičem, to mi je jamstvo da idem dobrim tempom. Pokušavam ugledati nekog poznatog u publici, ali pored desetak tisuća fanatičnih promatrača i navijača ne prepoznajem nikog našeg. Nakon 3 "lažna" portala ugledam portal iza kojeg svi dižu ruke. Znači, evo ga, pred ciljem sam. Počnem trčati sprint, provlačim se ispod visoko uzdignutih kopalja poredanih rimskih vojnika. Sjetim se Siniše – spominjao je da se u cilj treba ući sa stilom. I uletim, uzdignutih ruku, bodreći sam sebe! Vraški dobar osjećaj! Gledam vrijeme na cilju 3.24, ali ne znam koliko mi je trebalo da počnem trčati (kasnije sam shvatio da nam je trebalo više od 9 minuta da prođemo start – dakle, moje vrijeme je 3.16). Netko mi ovjesi medalju oko vrata. Ugledam Barbu (Bradarić op.a.) kako telefonira, javim mu se oduševljeno. Prva osoba koju prepoznajem još od susreta sa Denisom na 32. kilometru!

 Polako se uputim prema kamionima gdje smo ostavili ruksake sa robom. Počinju me stezati mišići, krećem se sve teže. Pokušavam se presvući držeći se za zid, a onda se sruči takav pljusak da mi je sva obučena i neobučena roba bila totalno mokra. Sjetim se onog razmišljanja od prije trke – ma što me briga kakav ću biti poslije trke!

Dovučem se do mista gdje smo se dogovorili naći, nema još nikog. Pratim trku i onda ugledam poznato lice. Naša Maja u rozim čarapama! Počnem frenetično vikati: "Majo, Majo, Majo!". Ona me ugleda i mahne mi rukom. Otpratio sam je povicima i pogledom prema cilju. Na zborno misto stižu Ana Škarica i Danijela Radman, a onda i Lovre Mihotić sa sestrom Anom. Vratili smo se do Koloseuma, u potrazi za našima. Mišići su me već dobro stegli, oslanjam se na Anu. Malo pomalo, pojavljuju se i ostali; Maja, Mario, Michel, Toni, Siniša, ... . Svi smo uspješno završili maraton iako je bilo i ozljeda, čak i Paško! I Paula, Toma, Šime i Ivan su uspješno istrčali 5 km, Ivan je čak bio među prvima. Po vjerojatno 5. put tog dana zalije nas još jedan potop. Odvučemo se do stanice za metro i nakon par presjedanja i autobusa stižemo u naselje. Popio sam lekadol, aspirin C i magnezij direkt što mi je dala Ana Piplica. Nakon tuširanja odem u obližnji dućan sa Rusom. Kupimo sve što je potrebno za spontani party ispred naših kućica koji je trajao dok nas sa recepcije nisu upozorili na kućni red :-P .

 

Dan peti (povratak)

Ustajanje, doručak, razduživanje soba. Ima par slomljenih kreveta, neću cinkati čiji su, hehehe. Otežanim koracima ulazimo u bus, plan je – prije Ankone posjetiti svetište Loreto. Na pitanje gdje su Marin i Denis netko je odgovorio – valjda u drugom busu. Poslije pola sata vožnje – javljaju se Marin i Denis mobitelom. Ostali su u naselju, ostavili smo ih?! Hahaha, vratili smo se po njih; ljuti su što ih se nismo sitili. Zezamo se putem, atmosfera je dobra. Stajemo u Loreto, jedemo pizzu, Jakov Teklić nas (sebe) zabavlja sa praznom šalicom za kavu. Obilazimo Gospino svetište, Svetu kuću. Slikavanje.

Vozač nas je opet zabavio kad se na kružnom toku prije Ankone zavrtio barem 7 puta. Soba u trajektu je ovaj put imala prozorčić, čak i dva kreveta viška. Trajekt nas je doveo do Splita oko 7 sati, ušli smo u šesti dan. Razbježali smo se u tren.

 

Za kraj

Godilo je primati čestitke od vas  kolega  i prijatelja sa trčanja. Najviše me se dojmilo kad je trener rekao da su mu suze došle kad me je vidio. Dao mi je dodatne upute: "i poslije maratona traju pripreme – moraš odmoriti dva tjedna da bi se oporavio i vratio trkama". Poslušao sam ga i nakon tri tjedna na Marjanskoj ligi oborio svoj rekord na 5 km odnosno na 10 km.

Pitala me mater koji sam bio; ja kažem 1400 i neki. Kaže ona: "Ajme sinko, što se sramotiš!" Hahahaha ...

 

Zdravko Jadrijev